|
Finansije i finansijsko pravo - BUDŽET
Osnovni instrument finansiranja javnih rashoda u svim savremenim državama
je budžet, a u nekim zemljama i jedini. U budžetskoj teoriji
postoje brojne definicije budžeta, jer se radi o kompleksnoj finansijskoj
instituciji, pomocu koje država ostvaruje mnoge ekonomske, finansijske,
politicke i socijalne ciljeve. Klasicno shvatanje budžeta zasniva
se na tvrdnji da je budžet akt kojim se predvidaju i odobravaju,
unapred i za odredeni period vremena, prihodi i rashodi države.
POJAM BUDŽETA
Budžet je osnovni dokument za finansiranje državnih funkcija
u svakoj državi.U zavisnosti od nacina definisanja države, državnih
funkcija i obaveza države, budžet se u teoriji definiše
kao pravni akt ili zakon.
U našem sistemu , budžet je zakon koji se priprema i usvaja
u „paketu" sa drugim zakonima.Znacaj budžeta ogleda se
i u tome sto budžet nije samo akt za finansiranje državnih funkcija,
vec država preko instrumenata fiskalne politike i instrumenata raspodele
sredstava ostvaruje i politicku,ekonomsku i socijalnu funkciju.
Da bi se došlo do optimalnog sistema finansiranja funkcija , neophodno
je poci od teorijskih osnova koje definišu državne funkcije,
obaveze države i izvore finansiranja .Kada se utvrde funkcije i obaveze
,dolazi se do prihoda i izvora prihoda .Sve savremene države imaju
pravni akt za finansiranje državnih funkcija, a to je najcešce
državni budžet.Da bi država mogla da izvršava poslove
vezane ze njenu nadležnost, neophodna su joj sredstva.
Izvori finansiranja državnih funkcija su uglavnom prihodi koje država
ostvaruje od privrede, stanovništva i domacih i inostranih zajmova.
Budžet kao državni akt treba da obezbedi finansiranje države
u toku citave budžetske godine.Otuda treba ukazati na cilj koji se
želi postici budžetom i na znacaj koji budžet ima.
Osnovni ciljevi budžeta se mogu definisati kao odnos prema budžetu
koji se mora postici i to : budžet je pregled javnih prihoda i javnih
rashoda za jedan buduci period ; da se za funkcionisanje države pribave
sredstva koja su potrebna za vršenje državnih poslova ; kao
jedan od najvažnijih ciljeva budžeta je iskazivanje svih državnih
prihoda i državnih rashoda.
Budžet ima ekonomsko-finansijski i politicki znacaj .Ekonomsko-finansijski
znacaj se ogleda u sledecem : budžet obezbeduje i formalan red u
državnim finansijama tako sto ureduje ravnotežu izmedu javnih
prihoda i javnih rashoda ; budžet treba da obezbedi redovno , ali
umereno fiskalno opterecenje; budžet treba da stvori povoljne uslove
za emisiju zajmova.
Politicki znacaj državnog budžeta je u sledecem : budžet
je u osnovi politicki i ekonomski program vlade ; budžet je mocno
sredstvo pomocu koga predstavnicko telo utice na rad državne administracije;
politicki život parlamenta se ispoljava u postupku usvajanja budžeta.
Veoma kompleksnu definiciju budžeta dao je profesor Peric , povezujuci
ga sa produkcionim odnosima u društvu. „ budžet je osnovna
finansijska institucija svake politicko -teritiorijalne zajednice kojom
se planski predvidaju novcani rashodi i prihodi shodno karakteru produkcionih
odnosa za neposredne i perspektivne zadatke i koju sankcioniše predstavnicko
telo." 1 Ovom definicijom prof. Peric povezuje državni budžet
, njegovu strukturu prihoda i rashoda sa produkcionim odnosima u društvu.
Inace, sam termin „ budžet " prvi put je upotrebljen u
francuskom zakonodavstvu 1806. godine da bi se njime oznacio državni
budžet. Sama rec budžet, ciji je koren „ bouge "
i „ bougette " , francuskog je porekla, i oznacavala je kožnu
torbu. Ova rec prodrla je u finansijsku praksu Engleske pošto je
dobila svoje prenosno znacenje. Do toga je došlo tako što je
ministar finansija, prilikom podnošenja zahteva parlamentu za odobravanje
sredstava, otvarao kožnu torbu (budget) u kojoj je nosio taj zahtev
i iz nje ga vadio, da bi ga procitao pred parlamentom. Taj akt nazvan
je „ otvaranjem budžeta " i tako je rec budžet prihvacena
u finansijskoj praksi skoro svih država.
FINANSIJSKA I EKONOMSKA OBELEŽJA BUDŽETA
Svaka savremena država ,radi izvršavanja ustavom i zakonima
utvrdenih zadataka i funkcija , mora raspolagati odredenim finansijskim
sredstvima, što znaci, mora imati redovne i trajne izvore prihoda
kojima ce finansirati obavljanje tih zadataka .
Da bi se finansiranje ovih zadataka vršilo organizovano i planski,
moraju se utvrditi potrebe (javne potrebe ) koje treba podmiriti, i finansijska
sredstva kojima ce se one podmiriti. Potrebe ( javni rashodi ) se predvidaju
u budžetu , po pravilu , pojedinacno i prema nameni. Sredstva (javni
prihodi ) predvidaju se po izvorima ,a utvrduje se i visina do koje treba
da se prikupe . Budžet je prema tome , u prvom redu finansijski instrument,
namenjen za finansiranje zadataka i funkcija državnih organa, u kome
se utvrduju izvori prihoda i javni rashodi. Pored finansijskih obeležja
prikupljanja i uravnoteženja prihoda i rashoda, budžet ima i
veoma znacajna ekonomska obeležja i karakteristike, koja se ogledaju
u uticaju koji on ima na proizvodnju, raspodelu, razmenu i potrošnju.
Budžet je jedan od najznacajnijih instrumenata preraspodele nacionalnog
dohotka. On predstavlja fond sredstava izdvojenih iz nacionalnog dohotka
, kojim se odreduje dalja namena ovih sredstava raspodeljenih na licne
, materijalne i cesto investicione rashode.-Ta nova raspodela znatno utice
na proizvodnju i potrošnju dobara .Uticaj budžetskih prihoda
na privredna kretanja ispoljava se neposrednim i posrednim putem. Neposrednim
putem tako što se u budžetu predvidaju sredstva za neposredno
ulaganje u privredu , cija je posledica povecanje proizvodnje.Posredan
uticaj na proizvodnju ogleda se u tome što budžetom predvidaju
sredstva za razne nabavke , radove i usluge, usled cega budžet ima
ulogu potrošaca. Budžet je cesto veliki potrošac odredene
robe, kao što su vojna oprema i naoružanje,što izaziva
povecanje ove proizvodnje.
Poreska intervencija u oblasti privrede prihvacena je kao neminovna posledica
fiskalne politike koja se izražava kroz budžet. Poreski intervencionizam
, kao mera odredene budžetske politike, ima danas mnogo pristalica.
BUDŽETSKI PRINCIPI ( NACELA )
Budžetski principi ili budžetska nacela su osnovna pravila
kojih se treba pridržavati prilikom izrade, donošenja i izvršenja
budžeta. Ona su nastala kao rezultat borbe i stalnog nastojanja parlamenta
da ogranici pravo vladara, kako prilikom uvodenja obaveze placanja raznih
dažbina, tako i prilikom utvrdivanja namene njihovog trošenja.
Budžetski principi mogu se podeliti na :
• Formalno - staticne i
• Dinamicko - materijalne.
Prvi se odnose na sadržaj i oblik budžeta , a drugi na sastavljanje
i izvršenje budžeta.
FORMALNO - STATICKI BUDŽETSKI PRINCIPI
Formalno - staticki budžetski principi su :
• Princip budžetskog jedinstva,
• Princip budžetske potpunosti i
• Princip preglednosti (jasnoce)
PRINCIP BUDŽETSKOG JEDINSTVA
Primena ovog principa zahteva da svi javni prihodi i rashodi u budžetu
budu prikazani u jednom budžetu. Na taj nacin dobija se celovit uvid
predstavnickog tela ( parlamenta ) u stanje državnih finansija, cime
se obezbeduje uticaj parlamenta na finansijsku privredu zemlje. Princip
budžetskog jedinstva omogucuje da se lakše i uspešno prevazide
cesto velika razlika izmedu potreba za javnim rashodima i ekonomskih mogucnosti
zemlje da se ti rashodi mogu pokriti. O principu budžetskog jedinstva
govori se ne samo kada su u pitanju budžeti užih politicko -
teritorijalnih jedinica ukljuceni u budžet šire politicko -
teritorijalne jedinice, u jedinstveni opštedržavni budžet,
vec i onda kada su javni prihodi i rashodi pojedine politicko -teritorijalne
jedinice obuhvaceni samo u njenom posebnom, vlastitom budžetu koji
nije deo budžeta šire politicko - teritorijalne jedinice.
Tokom vremena prakticni razlozi i povecana mogucnost da se ostvare neki
od ciljeva budžetske politike, doveli su do promena , odnosno do
isticanja zahteva za postojanjem više budžeta ( budžetski
pluralizam ) , kao i za finansiranjem nekih javnih potreba ne samo putem
budžeta, nego i primenom drugih finansijskih instrumenata ( finansijskih
programa, javnih fondova i sl. ) pojava budžetskog pluralizma ili
sistema specijalnih budžeta u savremenim javnim finansijama objašnjava
se povecanom ekonomskom aktivnošcu države i specificnom ulogom
budžeta u ostvarivanju ciljeva ekonomske politike zemlje. Kao specijalni
budžet pojavili su se u praksi dvojni budžeti, aneksni i autonomni
budžeti. Savremena teorija pojavu dvojnih budžeta objašnjava
potrebom postojanja redovnog i kapitalnog budžeta. Redovni budžet
sadrži redovne prihode ( od redovnih dažbina i od javne privrede
) i rashode za tekucu delatnost državnih organa. Medutim, kapitalni
ili investicioni budžet sadrži prihode od zajmova i ostale vanredne
prihode, a njegovi rashodi obicno idu na investicije. Aneksni budžeti
idu uz budžet kao njihov prilog i služe za podmirenje onih potreba
koje nisu istovremeno i potrebe državnih organa. Najcešce se
donose za državna preduzeca koja vrše odredenu javnu službu
, kao što su : železnica, pošte, radio, televizija i sl.
Postoje i državna preduzeca monopolistickog karaktera, kao što
su fabrike duvana, šecera, soli, i sl. Autonomni budžeti su
slicni aneksnim budžetima , a razlika izmedu njih je u tome sto aneksni
budžet odobrava predstavnicko telo, dok autonomni budžet donose
organi upravljanja korisnika sredstva, koji je ovlašcen na sastavljanje
takvog budžeta .
PRINCIP BUDŽETSKE POTPUNOSTI
Princip budžetske potpunosti podrazumeva da se u budžetu iskazuju
svi prihodi i rashodi države , koji mogu biti prikazani u punom iznosu
( bruto budžet ), ili u neto iznosu, kada se prethodno prebiju budžetski
prihodi od rashoda , tako da se u budžetu prikazuje višak prihoda
nad rashodima ( neto-budžet ). Primena neto budžeta ne omogucuje
predstavnickom telu da ima potpun uvid u finansijsku delatnost države
, dok primena bruto budžeta obezbeduje kontrolu parlamenta pri raspolaganju
javnim prihodima i njihovom racionalnom trošenju.
U teoriji i praksi data je prednost bruto nad neto budžetom , tako
da danas preovladava u praksi nacelo bruto budžeta. Medutim, i pored
primene bruto budžeta u nekim se budžetskim sistemima susrecemo
s pojavom da su prihodi i rashodi pojedinih korisnika , odnosno pojedinih
delatnosti dati u budžetu u neto iznosima.
PRINCIP BUDŽETSKE PREGLEDNOSTI
Princip budžetske preglednosti ili princip jasnoce budžeta
obezbeduje se tako da se prihodi i rashodi u budžetu grupišu
na jedinstven nacin i to prihodi prema izvorima , a rashodi prema njihovoj
nameni. Prilikom grupisanja budžetskih prihoda i rashoda primenjuju
se utvrdeni klasifikacioni brojevi koji su jedinstveni za sve budžete,
kako užih, tako i širih politicko - teritorijalnih jedinica.
Podela javnih prihoda u budžetu može biti prema tome od koga
se ti prihodi ubiraju ( oporezivanjem, ubiranjem doprinosa, taksa ) ,
primenom kog poreskog oblika se ubiraju ( porez na promet, porez na imovinu,
porez na promet nekretnina i sl. ) itd.
Podela javnih rashoda u budžetu može biti ucinjena prema korisnicima
( resorni princip ) , a unutar toga za pojedine namene ( realni princip
) , i prema vrstama rashoda (funkcionalni princip ). Princip preglednosti
budžeta olakšava predstavnickom telu (parlamentu), kao i najširoj
javnosti, potpun uvid u stanje državnih finansija , kao i ocenu ostvarenja
budžetske politike zemlje .
DINAMICKO - MATERIJALNI BUDŽETSKI PRINCIPI
Dinamicno - materijalni budžetski principi su :
• Princip budžetske realnosti ( tacnosti )
• Princip budžetske ravnoteže
• Princip budžetske javnosti
• Princip prethodnog odobrenja budžeta
• Princip periodicnosti budžeta
PRINCIP BUDŽETSKE REALNOSTI ( TACNOSTI)
Princip budžetske realnosti znaci zahtev da prihodi i rashodi budžeta
budu što je moguce tacnije utvrdeni, odnosno realnije, kako ne bi
došlo do vecih odstupanja izmedu budžeta kao plana javnih prihoda
i rashoda, s jedne strane, i ostvarenja tog plana, s druge strane. Postoje
mnogi razlozi koji mogu dovesti i koji cesto dovode do odstupanja izmedu
planirane visine prihoda koje treba prikupiti tokom godine i visine javnih
rashoda koji ce se podmiriti iz budžeta, na jednoj strani, kao i
stvarno prikupljenih budžetskih prihoda i izvršenih rashoda
iz budžeta na drugoj strani. Da bi se to sprecilo i svelo na najmanju
meru, potrebno je dobro poznavanje svih relevantnih faktora koji uticu
na visinu budžetskih prihoda i rashoda . ocigledno je da se budžetski
prihodi i rashodi utvrduju na osnovu nekog pretpostavljenog moguceg razvoja
za vreme za koje se donosi budžet , odnosno to je plan prihoda i
rashoda za naredni period od najcešce godinu dana , onda su razumljive
teškoce koje postoje da bi se tacno utvrdili svi oni elementi koji
ce uticati na kretanje prihoda i rashoda u narednom periodu.
Da bi se dosledno pridržavali nacela budžetske tacnosti neophodna
je striktna primena odgovarajucih propisa, postojanje sposobnih i iskusnih
finansijskih strucnjaka, ostvarenje predvidenih kretanja u privredi, korektni
odnosi izmedu zakonodavne i izvršne vlasti, primena odredenih metoda
planiranja budžetskih prihoda i rashoda itd. U tom smislu postoje
odredene metode koje nam pomažu da što bolje i doslednije primenimo
princip realnosti , odnosno tacnosti, kao što su : automatski metod,
metod prethodne godine i metod direktne procene budžetskih prihoda
i rashoda .
PRINCIP BUDŽETSKE RAVNOTEŽE
Primena principa ravnoteže znaci zahtev da prihodi i rashodi u budžetu
moraju biti u ravnoteži. To znaci da je taj princip narušen
ako su budžetski rashodi veci od budžetskih prihoda ( tzv. budžetski
deficit ), odnosno ako su budžetski prihodi veci od budžetskih
rashoda ( tzv. budžetski suficit ) . Ukoliko se u toku izvršenja
budžeta pojavi manjak ili višak u budžetu , onda se preduzimaju
mere za uspostavljanje narušene budžetske ravnoteže. Narušena
ravnoteža može se uspostaviti povecanjem budžetskih prihoda
ili smanjenjem budžetskih rashoda zavisno od stanja neravnoteže
u budžetu.
Budžetsku ravnotežu moguce je ostvariti na više nacina
: može biti postignuta formalna ravnoteža , što znaci ravnoteža
budžetskih prihoda i rashoda, nezavisno od toga kako je ona ostvarena,
a može biti postignuta i materijalna ravnoteža, što znaci
da je ravnoteža budžetskih prihoda i rashoda postignuta tako
da su se budžetski rashodi pokrivali iz redovnih javnih prihoda.
Ukoliko redovni prihodi nisu bili dovoljni da pokriju budžetske rashode
, pa se nedostajuca sredstva morala prikupljati uvodenjem vanrednih poreza
, zaduživanjem države putem javnih zajmova , sredstvima primarne
emisije novca, i sl. , onda govorimo o deficitarnom budžetskom finansiranju
Klasicna finansijska teorija bila je protiv budžetskog deficita i
protiv budžetskog suficita, jer je princip budžetske ravnoteže
smatrala „ zlatnim pravilom " javnih finansija. Posebno je
bilo protiv budžetskog deficita, jer je smatrala da on dovodi do
zaduživanja države , a to dalje izaziva inflatorne tendencije
u privredi sa svim negativnim posledicama koje iz toga proizilaze. Nasuprot
ovakvom shvatanju , savremena finansijska teorija ucinila je veliki zaokret,
jer je umesto nacela ravnoteže isticala stav o budžetskom deficitu,
kao instrumentu za oživljavanje privrede za vreme ekonomske krize
. Tako je nacelo budžetske ravnoteže zamenjeno principom ekonomske
ravnoteže, na osnovu koga su nastale dve teorije : teorija ciklicnih
budžeta i teorija automatske stabilizacije .
Prema teoriji ciklicnih budžeta , budžet moze biti deficitaran
i predvidati vece rashode od prihoda , ako se taj višak rashoda upotrebi
za povecanje broja zaposlenih , za izgradnju krupnih objekata infrastrukture,
kao i za druge intervencije države u oblasti privrede. Ovim se povecava
kupovna snaga stanovništva, povecava se potrošnja koja izaziva
porast proizvodnje, što je krajnji cilj ekonomske politike. Povecana
proizvodnja i potrošnja omogucuju državi da prikupi veca finansijska
sredstva putem oporezivanja, odnosno da formira „ egalizacioni fond",
koji ce služiti za pokrice deficita u vreme ekonomske depresije.
Tako se postiže ostvarenje budžetske ravnoteže na duži
vremenski rok, pa se takav budžet naziva „ ciklicnim budžetom
".
Teorija automatske stabilizacije predstavlja jednu varijantu teorije i
metoda ciklicnih budžeta, ciji je osnov budžetska ravnoteža,
ali je njena posebnost u nacinu na koji se ostvaruje ta ravnoteža.
Za ostvarivanje budžetske ravnoteže koristi se elasticnost nekih
vrsta izvora javnih prihoda. Ona se koristi za uskladivanje obima budžetskih
sredstava i budžetskih rashoda. Posto su budžetski rashodi u
stalnom i ciklicnom porastu, izvori prihoda moraju biti organizovani da
prate dinamiku kretanja rashoda. To se postiže narocito nekim vrstama
javnih prihoda, kao što su porez na promet koji se smatra najizdašnijim
i najelasticnijim izvorom javnih prihoda. Zatim , to se postiže i
prilagodavanjem progresivne poreske stope poreza na dohodak.
PRINCIP BUDŽETSKE JAVNOSTI
Poštovanje principa budžetske javnosti omogucuje poreskim obveznicima
i svim organima da se upoznaju sa velicinom budžetskih prihoda i
svrhom njihovog trošenja, odnosno da mogu imati potpun uvid u finansijsku
delatnost države. Pimena ovog principa omogucuje i kontrolu svih
koji ucestvuju u procesu donošenja i izvršenja budžeta
: parlamenta, vlade, upravnih organa, organa budžetske kontrole i
ostalih subjekata.
U svim savremenim državama princip budžetske javnosti je logican
i razumljiv, ako se ima u vidu sadašnji stepen razvoja parlamentarizma
i demokratije. Medutim, u prošlosti, podaci o državnim prihodima
i rashodima smatrani su državnom tajnom, a u interesu bezbednosti
zemlje. Tako je državni budžet prvi put bio dostupan javnosti
tek krajem 18. veka, kada je ministar finansija Luja XVI prvi objavio
budžet (1781. godine ).
Smisao uvodenja ovog principa je da se poreski obveznici upoznaju sa svrhom
trošenja novcanih sredstava koji su oni izdvojili na ime poreza za
finansiranje državnih rashoda, što treba povoljno da utice na
smanjenje otpora placanju poreza i na visinu poreske evazije. Sredstva
izdvojena za odredene državne potrebe koja ne podležu principu
javnosti, zbog nekih „ viših " državnih interesa,
najcešce se nalaze u posebnim fondovima, koji se nazivaju tajni ili
crni fondovi.
PRINCIP PRETHODNOG ODOBRENJA BUDŽETA
Prvi preduslov za trošenje budžetskih sredstava je usvajanje
budžeta od strane predstavnickog tela ( parlamenta, skupštine
), odnosno, kada budžet donese, izglasa ovo telo. Time se omogucuje
i obezbeduje pravo predstavnickog tela da odlucuje o vrsti i visini državnih
rashoda, zatim, o vrsti i visini državnih prihoda za odredeni vremenski
period, obicno za godinu dana. Ovim parlament dobija odlucujucu ulogu
u utvrdivanju finansijske politike države u narednom periodu.
Primenom ovog principa treba da se onemoguci, odnosno da se svede na najmanju
mogucu meru pojava samovolje u raspolaganju i upotrebi budžetskog
prihoda od strane izvršnih organa vlasti. To je i razlog što
je princip prethodnog odobrenja budžeta jedan od najvažnijih
budžetskih principa i da je u mnogim državama ugraden u njihov
ustav . Odstupanje od ovog principa ugrožava ostvarenje funkcije
budžeta ,smanjuje odgovornost parlamenta u utvrdivanju finansijske
politike države i otežava njegovu kontrolnu funkciju.
PRINCIP PERIODICNOSTI BUDŽETA
Kao što smo videli, državni budžet se donosi za odredeni
vremenski period, obicno za godinu dana. To znaci da se budžet donosi
za svaku narednu godinu, tako da primena principa periodicnosti zahteva
da parlament bude u redovnim intervalima sazvan na zasedanje, da mu se
omoguci da redovno razmatra finansijsku situaciju u zemlji, da utvrdi
zadatke za naredni budžetski period, da raspravlja o sprovodenju
utvrdene politike u proteklom budžetskom periodu.
Budžet se, po pravilu, donosi za jednu godinu, jer je ovaj period
pogodan zato što se putem budžeta vrši preraspodela nacionalnog
dohotka koji je ostvaren u toj godini. Pored toga, period od godinu dana
omogucuje lakše utvrdivanje potreba koje teba podmiriti, kao i potrebna
sredstva, nego za vreme od dve ili više godina. Najcešce se
budžetska godina podudara sa kalendarskom godinom, mada ima i slucajeva
(SAD, V.Britanija i dr. ) gde se budžetska godina ne podudara sa
kalendarskom godinom, jer pocinje 1.aprila ili 1.jula, pa traje do 31.marta,
odnosno do 30 juna. Za ovakvo rešenje cesto se navodi kao razlog
da se rezultati poslovanja u privredi saznaju posle završnih racuna,
tako da se tokom februara i marta ovi rezultati mogu analizirati i na
nivou cele nacionalne privrede, što treba da omoguci planiranja budžetskih
prihoda i rashoda bolje sagledavanje ekonomskih kretanja u narednom periodu.
VRSTE BUDŽETA
Prema posebnim obeležjima budžet možemo podeliti imajuci
u vidu dva kriterijuma : vreme donošenja i homogenost budžeta.
Tako imamo podelu budžeta prema vremenu donošenja i prema homogenosti
budžeta .
Prema vremenu donošenja budžet moze biti redovan i naknadan.
Redovan budžet je onaj koji je donet pre pocetka godine za koju se
donosi, a naknadni je onaj budžet koji je donet u toku budžetske
godine. Naknadnim budžetom utvrduju se sredstva za finansiranje onih
potreba države koje uopšte nisu bile predvidene u tekucem godišnjem
budžetu ili su predvidene, ali u nedovoljnim iznosima. Kada se posmatra
odnos izmedu redovnog i naknadnog budžeta prema njihovoj ekonomskoj
i budžetskoj tehnickoj strukturi i sadržini, onda se redovni
budžet pojavljuje kao osnovni, a naknadni kao komplementarni ili
dopunski. To je razumljivo ako imamo u vidu da su redovnom budžetu
utvrdena i rasporedena sva sredstva na potrebe za koje se pretpostavlja
da postoje. Medutim, budžetsko planiranje kao svako drugo planiranje,
ispoljava se u procenjivanju vrste i obima potreba koje se finansiraju
iz budžeta, pa ukoliko je osnovni budžet postao nedovoljan,
onda se on mora dopuniti jednim novim naknadnim budžetom. Takav budžet
je po vremenu donošenja naknadan, a po strukturi dopunskog karaktera
u odnosu na osnovni budžet.
Moguce je u praksi vršiti izmene i dopune u redovnom budžetu,
bez donošenja naknadnog budžeta. Ove izmene poznate su kao ispravljanje
budžeta. Ispravljeni budžet je redovan, a ne naknadan budžet,
jer se ispravke vrše u redovnom godišnjem budžetu (budžetski
rebalans ). Ispravljeni budžet donosi se samo u slucaju ako se u
vecoj meri poremete proporcije utvrdene u redovnom budžetu, tako
da se ne može uspostaviti ravnoteža budžeta drugim merama
za uravnoteženje budžeta ( virmanske, kratkorocne pozajmice,
rezervnim sredstvima i
sl. )
Ova mogucnost da za finansiranje javnih potreba mogu postojati više
budžeta, ukazuje na niz problema koji se mogu javiti u vezi sa opravdanošcu
korišcenja takve mogucnosti u praksi. Logicno se namece problem homogenosti
budžeta, koji se odnosi na njegovo jedinstvo i na njegovu potpunost.
Tako problem homogenosti namece dva osnovna pitanja : prvo, da li država
za finansiranje svojih potreba treba da ima samo jedan budžet ili
može imati više budžeta; drugo, da li svi prihodi koje
država ostvari i nameni za finansiranje svojih potreba treba da budu
iscrpno iskazani u budžetu, ili ne. Prvo pitanje se u suštini
svodi na okvirno jedinstvo budžeta, a drugo na njegovu okvirnu potpunost.
BUDŽETSKO JEDINSTVO
Tokom 19. i pocetkom 20. veka jedinstven i potpun budžet je za teoriju
i praksu predstavljao idelan oblik budžeta. Svaka država, kao
pravno lice, moze imati samo jedan budžet, i da se u tom budžetu
moraju utvrditi svi izvori prihoda i rasporediti na potrebe, jer je to
jedini nacin da se uspostavi i održi finansijska ravnoteža.
Zato budžet mora biti jedini i iskljucivi akt finansiranja javnih
potreba, i pored njega ne mogu postojati drugi finansijski akti.
Ekonomski i politicki razlozi u savremenim državama izazivaju potrebu
da se odstupa od strogog primenjivanja jedinstvenog budžeta i da
se finansiranje pojedinih potreba vrši vanrednim, aneksnim, autonomnim
i drugim budžetima.
a) Vanredni budžet
Podela budžeta na redovni i vanredni i dalje postoji u savremenim
državama. U redovnom budžetu predvidaju se one javne potrebe
koje se javljaju redovno i stalno i koje se podmiruju sredstvima od stalnih
i redovnih prihoda, od kojih je glavni prihod porez. Vanrednim budžetom
podmiruju se državne potrebe koje se javljaju neredovno i sporadicno.
Prihodi vanrednih budžeta najcešce poticu od zajmova, mada ne
uvek, koji služe za finansiranje investicionih objekata, pa se za
takve vanredne budžete kaže da su to budžeti kapitala.
Prigovor koji se najviše upucuje vanrednim budžetima je što
se onemogucava materijalna veza sa redovnim budžetom,usled cega se
ne može dobiti preglednost stanja državnih prihoda, jer su jedni
poreski a drugi poticu od zajmova. Isto tako je teško imati preglednost
državnih rashoda, jer su jedni redovni, a drugi vanredni, što
sve skupa otežava vršenje budžetskih prava predstavnickih
tela. Izdvajanjem nekih javnih rashoda iz redovnog budžeta i njihovim
finansiranjem vanrednim sredstvima, prikriva se jasan pregled finansijskog
stanja zemlje, a otežava i pravilna kontrola.
Vidimo da su vanredni budžeti specijalizovani budžeti, ciji
su prihodi neredovni i privremeni ( zajmovi ). Vanredni budžeti se
danas javljaju kao investicioni budžeti i težnja je da se njihova
primena normalizuje. Cesto se pravi razlika izmedu vanrednih budžeta
investicionog karaktera i vanrednih budžeta u kojima se iskazuju
rashodi na otplate državnih zajmova ( javni kredit ). Zato se jedni
nazivaju investicioni budžeti, a drugi amortizacioni budžeti.
b) Aneksni budžet
Aneksni budžeti javljaju se kao specijalizovani budžeti ustanovljeni
za pokrice javnih potreba koje nisu istovetne sa potrebama organa državne
uprave, jer se u njima predvidaju prihodi i rashodi autonomnih tela i
ustanova, državnih i poludržavnih preduzeca. Danas u savremenim
državama postoji tzv. javni sektor privrede, odnosno javna državna
preduzeca kao što su u oblasti saobracaja: železnice, pošte
telegrafi i telefoni, autotransportna preduzeca i sl. ; zatim u nekim
zemljama to su celicane, rudnici uglja, petrohemijska industrija, duvanska
industrija i td.
Odnos državnog budžeta i aneksnih budžeta moze biti utvrden
tako da budžeti ovih preduzeca ulaze u državni budžet.
Medutim ova preduzeca mogu imati i vecu finansijsku samostalnost, pa u
tom slucaju nihovi budžeti predstavljaju samo prilog ili aneks državnog
budžeta.
c) Autonomni budžet
U nekim zemljma postoje autonomni budžeti za komercijalizovane ustanove
koje vrše javnu službu. Ovi budžeti su veoma slicni aneksnim
budžetima. Razlika medu njima je u tome što su aneksni budžeti
prilog državnog budžeta, o kome odlucuje predstavnicko telo,
dok autonomne budžete ne donosi predstavnicko telo, vec neki od državnih
organa. Ustanove koje se finansiraju iz sredstava autonomnog budžeta
mogu dobijati dotacije iz redovnog budžeta, ali se takva dotacija
ni po cemu ne razlikuje od dotacije koja se iz budžeta daje privatnom
privrednom preduzecu.
BUDZETSKA POTPUNOST
Potpunost budžeta postoji onda ako su u budžetu iskazani svi
prihodi koji poticu iz bilo kog izvora, a namenjeni su za finansiranje
državnih potreba. Znaci, prvi uslov za potpuni budžet je da
su u njemu iskazani svi prihodi i svi rashodi ( formalna potpunost ),
a drugi uslov je da se ti prihodi i rashodi ne smeju medusobno prebijati
( materijalna potpunost ).
Poštovanje formalne potpunosti omogucuje da budžet bude jasan
i pregledan, a kontrola njegovog izvršenja efikasna. Materijalna
potpunost budžeta u suštini se svodi na ocenu preimucstva dva
modela finansiranja : metoda bruto- budžeta i metoda neto- budžeta.
Pod bruto- budžetom podrazumevamo onaj metod finansiranja kod koga
se u budžet unosi svaka pojedina vrsta prihoda u bruto iznosu, bez
ikakvog prethodnog obracunavanja bilo kakvih troškova potrebnih da
se ovaj prihod naplati. Isto tako, u budžet se unose u ukupnim bruto
iznosima i svi rashodi bez ikakvog prethodnog obracunavanja eventualnih
prihoda koje organi ostvare vršenjem tih rashoda.
Finansiranje po metodu bruto- budžeta suprotstavlja se neto- budžetiranje
u kome se svaki prihod i rashod predvida u budžetu u neto iznosu,
pošto se bruto prihod prethodno umanji za iznos troškova potrebnih
za njihovu naplatu.
Možemo slobodno reci da u svim budžetskim sistemima savremenih
država preovladuje primena bruto- metoda iskazivanja budžetskih
prihoda i rashoda, pa se može zakljuciti da je bruto-budžet
usvojen i prihvacen.
DONOŠENJE I IZVRŠENJE BUDŽETA METODOLOGIJA IZRADE I DONOŠENJA
BUDŽETA
U istorijskom razvoju budžeta dosta je razmatrano pitanje da li sastavljanje
budžeta treba da vrši predstavnicki organ ili izvršni organ.
Konacno je preovladalo shvatanje da taj zadatak treba da pripada izvršnim
organima vlasti. Postupak izrade budžeta sastoji se iz dve faze :
izrade i utvrdivanja nacrta budžeta i utvrdivanje predloga budžeta.
Nacrt budžeta izraduje organ državne uprave nadležan za
poslove budžeta ( sekreterijat za finansije, ministarstvo finansija
) svake teritorijalno-politicke jedinice, a utvrduje ga politicko izvršni
organ ( izvršno vece, vlada ). Predlog budžeta utvrduje politicko
izvršni organ - vlada.Predlog budžeta ne mora uvek biti usvojen
od strane predstavnickog tela, iz dva razloga: 1. usled neslaganja parlamenta
sa predlogom budžeta; 2. da se budžetski predlog tehnicki ne
završi u roku. Da ne bi usled navedenih razloga došlo u pitanje
normalno funkcionisanje javnog sektora uvodi se sistem budžetske
dvanaestine, što oznacava finansiranje po mesecima dok se ne izglasa
budžet (privremeno finansiranje). Privremeno finansiranje se sprovodi
na osnovu:
• Odobrenja mesecnih prihoda i rashoda iz budžeta za prethodnu
godinu;
• Odobrenja privremenog finansiranja na osnovu predloženog
budžeta.
Predlog se priprema na osnovu plana prihoda i plana rashoda. Planiranje
budžetskih prihoda vrši se utvrdivanjem vrste, oblika i podoblika
javnih prihoda i istovremeno utvrdivanje visine u kojoj je potrebno da
se ostvare. Zatim se utvrduju vrste potreba za koje se imaju obezbediti
sredstva u budžetu. Prilikom izrade nacrta organ za budžet je
odgovoran za ravnotežu prihoda i rashoda budžeta. Izrada budžeta
vrši se tako što nadležni državni organ (ministarstvo
za finansije, ministarstvo za budžet ) pozove sve korisnike budžetskih
sredstava da mu dostave podatke o potrebnim sredstvima za narednu budžetsku
godinu. Korisnici budžetskih sredstava sacinjavaju predlog svog preracuna
prihoda i rashoda prema tacno utvrdenoj šemi koja je utvrdena za
sve nosioce budžetskih sredstava.
Kada korisnik budžeta sacini predracun svojih rashoda( potreba ),
onda ga dostavlja nadležnom državnom organu (ministarstvu) koji
taj predracun može izmeniti i dopuniti. Nadležni finansijski
organ za budžet razmatra sadržaj budžeta kako s formalne
tako i sa materijalne strane, vrši uskladivanje budžetskih prihoda
i rashoda , sastavlja nacrt budžeta i dostavlja ga politicko-izvršnom
organu ( vladi, izvršnom vecu ).
Kada vlada razmotri nacrt budžeta, onda se utvrduje predlog budžeta
koji se upucuje predstavnickom telu ( parlamentu, skupštini ). Odgovarajuci
odbori i komisije predstavnickog tela razmatraju i kriticki ocenjuju opravdanost
pojedinih delova budžeta i budžeta u celini, pozivaju pojedine
korisnike da obrazlože ili dopune svoje zahteve. Posle sprovedene
rasprave u odborima i komisijama , predlog budžeta dostavlja se skupštini,
parlamentu na razmatranje i usvajanje. Otvara se parlamentarna debata,
rasprava o predlogu budžeta, a onda se pristupa glasanju. Budžet
se donosi u vidu zakona ( odluke ), a zatim se objavljuje u službenom
glasniku gde se objavljuju i ostali propisi koje donosi skupština.
U sastavljanju predloga budžeta, kao akta kojim se predvidaju prihodi
i rashodi, od velikog je znacaja da se planiraju sa što vecom preciznošcu,
i u tu svrhu se koriste sledece metode:
• Metod automatskog planiranja- metod koji se bazira na odredenim
automatizmima prilikom odredivanja velicine prihoda i rashoda iz prethodne
budžetske godine;
• Direktno procenjivanje- metod koji polazi od iznosa stvarno izvršenih
javnih rashoda i prihoda u prethodnom periodu korigovanog za procenat
koji se predvida za narednu godinu;
• Indirektna metoda- bazira se na definisanju odredenih merila pri
planiranju budžetskih prihoda i rashoda.
IZVRŠAVANJE I IZVRŠIOCI BUDŽETA
Izvršavanje budžeta
Kad skupština , odnosno telo nadležno za donošenje budžeta
izvrši verifikaciju, odnosno usvoji budžet, tada može poceti
izvršavanje budžeta ( izvršavanje budžeta može
se vršiti tek posle prve uplate na pocetku budžetske godine,
odnosno izvršavanje se može vršiti iz prenetih prihoda,
ako se prihodi prenose u narednu godinu). Budžet se izvršava
u dva osnovna dela, tako da se izvorni i drugi prihodi uplacuju u budžet,
a izvršavanje rashoda se vrši isplatom iz budžeta. Tako
se u budžetu postiže budžetska ravnoteža, jer se ne
može isplatiti više nego što je ostvareno prihoda.
U osnovi, ovo znaci da su obveznici poreza, taksa, naknada i drugih javnih
prihoda, obavezni da u odredenim iznosima i odredenim rokovima uplacuju
svoje obaveze u budžet. Na ovaj nacin se obezbeduje priliv prihoda
u budžet, cime se obezbeduje izvršavanje - isplata iz budžeta
pojedinih rashoda, koji su predvideni u budžetu. Izvršavanje
- isplata pojedinih pozicija se može vršiti do nivoa ostvarenih
prihoda. Nacin i postupak izvršavanja budžeta su regulisani
zakonima, uredbama, odlukama, rešenjima i naredbama.
Obveznici poreza, taksa, naknada i drugih javnih prihoda, vrše uplatu
svojih obaveza na posebne racune, koji su propisani naredbom. Naredbom
se propisuju racuni za uplacivanje javnih prihoda, koji su propisani zakonom
ili drugim propisom, a pripadaju državnom budžetu, ili se dele
sa drugima ( federacija, gradovi,opštine i dr. )
Postupak izvršavanja rashoda je regulisan propisima, radi pravilnog
izvršavanja budžeta. Kod izvršavanja budžeta, pravilo
je da funkcija naredbodavca i racunopolagaca budu u potpunosti razdvojene
jedna od druge. Izvršavanje rashoda pocinje od organa koji vodi budžet
( ministarstvo finansija ), tako što naredbodavac utvrduje zakonski,
ili drugi osnov za prenošenje sredstava državnom organu, ili
organizaciji. Sa racuna budžeta se vrši prenos sredstava na
racun odredenog državnog organa ili organizacije. Nadležni organ
vrši konacnu isplatu budžetskih sredstava i odgovoran je za
namensko trošenje sredstava.
VIRMANISANJE I REBALANS BUDZETA
Izmena namene budžetskih rashoda, odnosno smanjenje rashoda kod
pojedinih korisnika, a povecanje kod drugih korisnika je budžetsko
virmanisanje. Budžetski rashodi su
potpuno odredeni u budžetu i mogu se menjati samo uz odobrenje izvršnog
organa ( vlade ), ako to specificne okolnosti zahtevaju.
Izmena može biti delimicna, ili u celini. Na kraju godine, budžetsko
virmanisanje mora da se potvrdi u predstavnickom telu, odnosno kod usvajanja
završnog racuna budžeta.
Ako u toku budžetske godine dode do znacajnog odstupanja od planiranih
prihoda i rashoda, pripremaju se izmene i dopune budžeta - rebalans
budžeta, koji se i priprema i usvaja po istoj proceduri kao i budžet.
Do rebalansa mora doci kada se ostvare znatno veci prihodi, odnosno rashodi.
Rebalans budžeta je ponovno preispitivanje odnosa u javnoj potrošnji,
kako bi se uspostavili novi odnosi u prihodima, odnosno rashodima. Ponovno
uravnoteženje ( rebalans budžeta ) država preduzima kada
nije više u mogucnosti da izvršava budžet. Rebalans budžeta
se vrši i kada se preraspodelom prihoda na postojecem nivou želi
ostvariti odredeni cilj u okviru tekuce ekonomske politike. Ova mera -
rebalans budžeta se ne može poistovetiti sa tzv. virmanisanjem,
jer se kod ove transakcije vrši samo prenamena pojedinih rashoda.
Kod virmanisanja, odluku, po pravilu, donosi izvršni organ, dok kod
rebalansa budžeta, odluku donosi predstavnicko telo ( skupština,parlament,
kongres i dr. )
KONTROLA IZVRŠAVANJA BUDŽETA ZNACAJ I VRSTE
BUDŽETSKE KONTROLE
Budžetska kontrola i revizija
Budžetska kontrola i revizija su bitan segment izvršavanja budžeta,
tako da su one neka vrsta nadzora nad naredbodavcima i izvršiocima
budžeta. Pošto se izvršavanje budžeta vrši u
toku jedne godine (budžetska godina ), to je neophodno obezbediti
zakonitost u izvršavanju budžeta.
Pošto se radi o izuzetno znacajnim sredstvima koja predstavljaju
deo nacionalnog dohotka, neophodna je i odredena povremena kontrola nad
radom svih organa kojima je povereno rukovanje i trošenje javnih
prihoda. U svojim raznim vidovima, budžetska kontrola obuhvata kontrolu
svih subjekata, koji ubiraju i troše javne prihode.
Da bi budžetska kontrola bila efikasna, neophodno je da se kontrola
vrši u odredenom vremenskom periodu i u procesu izvršavanja
budžeta, kako bi se obuhvatili svi organi u izvršavanju budžeta
i sve faze kroz koje prolaze sredstva javnih prihoda, transformisana u
javne rashode.
Postoji više vrsta budžetske kontrole, ali se sve one mogu svrstati
prema metodu, vremenu, objektima i organima koji vrše kontrolu. Prema
metodu postoji „dokumentarna" i „terenska" kontrola,
dok prema vremenu kontrola može biti „prethodna" i „naknadna"
odnosno prethodna ili preventivna i naknadna ili represivna kontrola.
Kod kontrole nad subjektima, postoji kontrola nad „naredbodavcima"
i kontrola nad „racunopolagacima", jer su razlicite funkcije
ovih lica. Prema organima koji vrše kontrolu postoji „upravna"
, „institucionalna" i „politicka" kontrola.
Budžetska kontrola se razlikuje od revizije jer se kontrolom vrši
nadzor nad naredbodavcem i nad racunopolagacem budžeta, odnosno proverava
se da li su javni prihodi utrošeni namenski.
Prema svome sadržaju, budžetska revizija može da obuhvati
i kontrolu svrsishodnosti upotrebe javnih rashoda, gde se upozorava na
pojave neracionalnog raspolaganja javnim prihodima. I upravo je ovde samo
slicnost izmedu kontrole i revizije, dok revizija ima specificne ciljeve
i zadatke. Revizija mora biti potpuno nezavisna od vlade i drugih izvršnih
organa vlasti. Na taj nacin, glavni državni revizor je potpuno nezavistan
i po pravilu, odgovoran je samo predstavnickom telu.
ADMINISTRATIVNA KONTROLA BUDZETA
Administrativna kontrola je samo deo budžetske kontrole, a javlja
se kao tekuca, prethodna i naknadna kontrola. Ona ima zadatak da ispita
i utvrdi da li je angažovanje budžetskoh sredstava i izdavanje
naloga bilo zakonito.
Ova kontrola treba da spreci izvršavanje nepotpunih naloga, kao i
da utvrdi nepravilno angažovanje budžetskih sredstava. Organizacija
administrativne kontrole u osnovi ima dva oblika : kontrolu koju vrše
organi redovne administrcije ( racunovodstvo ), a drugi oblik je kada
kontrolu vrše specijalni kontrolni organi.
Kod oba oblika administrativne kontrole postupak je isti.Kod svakog naredbodavca
se nalazi po jedan organ glavne kontrole, a to znaci da se pre izvršenja
mora kontrolisati svaki izdati nalog za isplatu.
REDOVNA I POSEBNA BUDŽETSKA KONTROLA
Završni racun - redovna budžetska kontrola
Završnim racunom budžeta se završava budžetska godina,
koja obicno traje od 1. januara do 31. decembra. Po isteku godine za koju
se budžet donosi, sastavlja se završni racun budžeta. Nacrt
završnog racuna budžeta sastavlja ministarstvo finansija, odnosno
organ nadležan za poslove budžeta. Završni racun budžeta
se priprema u formi zakona, tako da se vladi dostavlja nacrt završnog
racuna budžeta. Nacrt završnog racuna budžeta se sastavlja
na osnovu podataka iz evidencija o izvršavanju budžeta, podataka
o korišcenju sredstava na posebnim racunima i podataka organa.
Predlog završnog racuna budžeta utvrduje vlada, odnosno izvršni
organ i dostavlja ga skupštini. Završni racun budžeta sadrži
opšti deo, posebni deo i bilans stanja sredstava. Opšti deo
završnog racuna budžeta sadrži :
1. ukupni iznos planiranih i ostvarenih prihoda;
2. ukupni iznos planiranih i izvršenih rashoda ;
3. sredstva izdvojena u stalnu rezervu ;
4. nacin pokrivanja deficita ;
5. raspored ostvarenog viška prihoda.
U završnom racunu budžeta daje se planirani i izvršeni
raspored rashoda po namenama i korisnicima. U bilansu stanja sredstava
iskazuju se nepokretne i pokretne stvari kojima organi republike raspolažu.
Istovremeno, završni racun budžeta sadrži i pregled sredstava
posebnih racuna i budžetskih fondova.
Završni racun budžeta se u skupštini usvaja po istoj proceduri
koja se primenjuje za usvajanje zakona o budžetu. Kao i na budžet,
tako se i na završni racun mogu podneti amandmani koji se u proceduri
prihvataju ili odbacuju. Posle razmatranja završnog racuna, skupština
usvaja zakon u nacelu i u pojedinostima.
POSEBNA BUDZETSKA KONTROLA KAO OBLIK POVREMENE KONTROLE
Povremena budžetska kontrola obuhvata kontrolu korisnika
budžetskih sredstava i ova vrsta kontrole spada u „naknadnu"
kontrolu. Ovu kontrolu vrši obicno budžetska inspekcija, koja
ima ovlašcenja da kontroliše namensko korišcenje budžetskih
sredstava, odnosno kontrolu javnih rashoda. Korisnici javnih prihoda su
u obavezi da i budžetskom inspektoru stave na uvid svu relevantnu
dokumentaciju o finansijskom i materijalnom poslovanju. U slucaju da je
budžetski inspektor utvrdio neispravnosti u trošenju sredstava,
korisnik je u obavezi da postupi po nalogu inspektora, kako bi se otklonile
neispravnosti u trošenju sredstava. U slucaju da državni organ
ili drugi organ koji je korisnik javih prihoda, ospori rešenje budžetskog
inspektora, tada organ može da pokrene upravni spor (upravni spor
se vodi pred Vrhovnim sudom ).
ZAKLJUCAK
Pošto je budžet u savremenim državama pravni
akt, a da bi se zakonito izvršavale pojedine pozicije budžeta
neophodno je pratiti veliki broj propisa kojima se reguliše trošenje
sredstava , kako bi se otklonila svaka sumnja njihovog namenskog trošenja.
Medutim budžet je vremenom postajao neelastican instrument za kontrolu
izvršenih rashoda , koji se finansiraju iz budžeta, tako da
se sredstva izdvajaju svake godine za odredene poslove i funkcije, bez
ulaženja u suštinsku analizu potreba i postignutih rezultata.
Nedostaci budžetskog finansiranja su uslovili budžetske reforme
, koje su sprovele pojedine države, a da se izvrše transformacije
u budžetskoj potrošnji. Promene su se ogledale uglavnom u stavljanju
naglaska na odredena budžetska nacela, promenu budžetske procedure,
ili u kombinaciji više vrsta budžeta ( državni budžet,
agrarni budžet i dr. ). I pored svih ovih promena, koje se i danas
vrše, suština tradicionalnog budžeta ipak nije u osnovi
promenjena
Literatura:
Djordjevic D.Javne finansije, Novi sad, 2005.
http://openlibrary.org/b/OL3224284M/Finansije_i_finansijsko_pravo
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|