SEMINARSKI RAD IZ MIKROEKONOMIJE
|
|||||||||||||||||||||
|
PRODUKTIVNOST RADAProduktivnost je jedan od tri osnovna ekonomska principa, uz ekonomicnost
i rentabilnost, koji traži ostvarivanje odredene vrijednosti proizvodnje
sa minimalnim utrošcima radne snage. 1. PRINCIP PRODUKTIVNOSTI
Osim toga, produktivnost možemo predstaviti i inverzno, tj. izracunavajuci koliko je utrošeno rada za proizvodnju jednog proizvoda: Ova definicija produktivnosti je izvedena iz osnovnog ekonomskog principa:
ostvariti maksimalni rezultat sa minimalnim ulaganjima, koji je moguce
postici na dva nacina:
|
Kolicina cementa | 1,650.000 tona |
Utrošeno radnik/dana | 1,250.000 |
Na osnovu navedenoih formula produktivnost bi bila jednaka:
ili
U praksi su cešci slucajevi heterogene proizvodnje kada se produktivnost izražava tržišnom cijenom :
(Cq =tržišna cijena po jedinici proizvoda)
Moramo znati da ovaj obrazac može dati pogrešnu sliku produktivnosti
rada jer tržišne cijene nisu faktor produktivnosti, a i podložne
su promjenama.
Djelomicno problem možemo riješiti uvodenjem standardnih cijena
ali ako u proizvodnju uvodimo novi proizvod tada ni to nece biti moguce.
Na konkretnom primjeru izracunavanje produktivnosti bi izgledalo ovako:
Vrsta proizvoda Kolicina Tržišna cijena za 1 proizvod Vrijednost
proizvodnje
X 2.000 30 60.000
Y 2.500 40 100.000
Z 4.000 20 80.000
Ukupno 240.000
U proizvodnji je ucestvovalo 1.200 radnika.
Produktivnost na osnovu tih podataka je jednaka:
Drugacije receno, jedan radnik je ostvario proizvodnje u vrijednosti 200
KM.
3) Proizvod se izražava cijenom koštanja
Cijena koštanja se sastoji od troškova materijala, sredstava za rad i troškova radne snage.
(Tq=objektivno uslovljena cijena koštanja po jedinici proizvoda.)
Kao i prethodni metod i ovaj ima odredene nedostatke jer može dati
pogrešne rezultate ako se mijenja, proširuje asortiman proizvoda.
U tom slucaju je primjena ovog metoda moguca jedino ako svi proizvodi
imaju približno istu visinu troškova sredstava za proizvodnju
po jedinici rada.
Na konkretnom primjeru izracunavanje produktivnosti ima oblik:
U jednoj godini je ostvarena proizvodnja sa objektivno uslovljenom cijenom
koštanja od 25.000.000 KM. Broj radnika je 2.000.
4) Proizvod se izražava društveno potrebnim radom
U primjeni ove metode se krece od proizvoda i društveno potrebnog rada za njegovu proizvodnju:
(Q= proizvod, a L0 društveno potreban rad.)
Na osnovu toga možemo postaviti izraz objektivno uslovljene produktivnosti:
Pošto u praksi ipak dolazi do odstupanja zbog objektivnih uslova proizvodnje i organizacionih nedostataka koristi se obrazac:
( Ki =koeficijent odstupanja objektivno uslovljenih troškova radne snage po jedinici proizvoda, Ii=organizaciono uslovljeno odstupanje radne snage u proizvodnji po jedinici proizvoda.)
Ovaj metod izracunavanja produktivnosti rada se koristi u praksi pošto kvantitativno izražava uticaj svih elemenata koji uticu na produktivnost.
Sprovodenje principa produktivnosti podrazumjeva preduzimanje mjera kojima
se stvara objektivna produktivnost, tj. produktivnost što bliža
objektivnoj.
Najcešce mjere su usmjerene na otklanjanje odstupanja od:
- standardne kvalifikovanosti radnika
- standardnog intenziteta rada
- standardne organizacije rada.
Sve mjere koje preduzecu stoje na raspolaganju možemo podijeliti
na:
1) Organizacione mjere
Organizacione mjere se odnose na korištenje unutrašnjih rezervi
preduzeca na najbolji moguci nacin.
Provodenje organizacionih mjera se uglavnom odnosi na:
- povecanje stepena iskorištenosti kapaciteta, pogotovo u preduzecima
i privrednim granama sa visoko razvijenom tehnickom opremljenosti.
- podizanje kvalifikacione strukture radnog kolektiva, pri cemu je optimalno
da kvalifikacija svakog radnika bude upravo onakva kakvu konkretno radno
mjesto traži.
- osiguravanje normalnog intenziteta rada, pri cemu se mora prethodno
utvrditi vremensko trajanje svakog konkretnog zadataka.
- mjere organizacije rada preko racionalizacije vremena za izvršenje
pojedinih poslova. Ove mjere obuhvataju i utvrdivanje zahtjeva svakog
pojedinog zadatka ali i uvodenje normi i pravila kojima se može mnogo
uciniti po pitanju produktivnosti.
2) Mjere tehnicke racionalizacije i rekonstrukcije
Ove mjere imaju u cilju izmjenu, poboljšavanje tehnickih uslova
rada.
Pri razmatranju i uvodenju ovih mjera mora se posebna pažnja pokloniti
cjelokupnoj ekonomskoj analizi isplativosti narednih koraka. U suprotnom
se može dogoditi da preduzece podigne nivo produktivnosti na viši
nivo, ali na štetu nekih drugih pokazatelja.
3) Mjere društvenog karaktera
Ove mjere se svode na pravilno korištenje radnih navika, razvoj
organizacione strukture, izgradnju kvalitetnih kadrova i slicno.
U osnovi, ove mjere se trebaju konstantno provoditi od strane menadžmenta
ljudskih resursa i srodnih grana, kako bi se u preduzecu stvotila klima
motivisanosti radnika, koji ce tada postizati i vecu produktivnost.
ZAKLJUCAK
Postizanje optimalne produktivnosti je konstantan zadatak koji menadžment
mora ispunjavati svojom organizacijom rada, ali i osiguravanjem adekvatnih
procesa proizvodnje. Preduzece ima na raspolaganju razlicite mjere za
povecanje produktivnosti, a samim tim i za bolje raspolaganje svim resursima
kojima raspolaže.
U svakom slucaju, preduzece mora konstantno pratiti sve elemente od koji
produktivnost zavisi i držati ih u prihvatljivim granicama. Tek tada
je moguce da ukupan rezultat poslovanja bude zadovoljavajuci.
LITERATURA
[1] Berberovic, Š., Stavric, B., Baroš, Ž., Mikroekonomija,
Apeiron, Banja Luka 2006
[2] Grupa autora, Ekonomija od A do Z, BOŠ i Dosije, Beograd 2002.
[3] Peric, M., Analiza preduzeca, Savremena administracija, Beograd 1994
[4] Šunjc-Beus, M., Berberovic, Š., Stavric, B., Ekonomika preduzeca,
Ekonomski fakultet, Sarajevo 1999.
[5] Živkovic, M., Ekonomika poslovanja, Megatrend, Beograd 2005.
[6] www.e-magazine.co.yu
preuzmi seminarski
rad
u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi