|
Suština i bitne komponente savremenog
sistema menadžmenta
„U vremenu drasticnih promena, buducnost nasleduju oni koji uce.
Oni koji misle da su sve naucili osposobljeni su da žive u svetu
koji više ne postoji“. Eric Hoffer
Susrecuci se sa menadžment izazovima na raskršcu XX i XXI veka,
menadžeri moraju sve više biti inovativni, proaktivni, fleksibilni
i u svemu fokusirani na kvalitet. Kvalitet proizvoda i usluga u kompanijama
postaje sve više presudan tržišni faktor koji izdvaja odredenu
kompaniju od svih ostalih. Menadžeri cesto moraju da daju odgovore
na sledeca pitanja:
- Zašto je odredeni kupac spreman da za odredene proizvode ili
usluge plati više nego za druge?
- Šta je to zbog cega kupac placa?
- Koje su “vrednosne komponente” nekog proizvoda ili usluge?
- Šta je to što je za kupca najvažnije pri kupovini našeg
proizvoda ili usluge?
Pitanje kvaliteta je veoma prisutno pitanje u teoriji i praksi savremenog
menadžmenta, a narocito poslednjih decenija XX veka. Kvalitet proizvoda
i usluga je izrastao u najkonkurentnije oružje brojnih kompanija
širom sveta. Pri tome pobednici ce biti one organizacije koje uspeju
da razviju inovativnu kulturu, u kojoj ce zaposleni da uživaju u
promenama ali i da budu nosioci takvih promena. Jednom prilikom je predsednik
upravnog odbora General Electric-a, Jack Welch, novu strategiju za XXI
vek formulisao sledecim recima: brzina, jednostavnost i samouverenost.
James Houghton iz Corning Inc. zalaže se za kontinuirano ponavljanje
sledecih faktora: “Kvalitet, kvalitet, kvalitet. Svetska klasa.
Potrošacki fokus. Participacija zaposlenih.
Teorija menadžmenta, kao i sve druge tvorevine ljudske civilizacije,
su podložne promenama i razvoju u skladu sa promenama i zahtevima
svih faktora koji na njih uticu i u cijoj službi se oni nalaze. Evolucija
teorije organizacije i menadžmenta koju ubrzavaju sve ucestaliji
i sve kompleksniji problemi poslovanja, upravljanja i projektovanja organizacionih
sistema svakih nekoliko godina fokusira neke nove teorijske i prakticne
aspekte ili potencira neke od klasicnih principa i komponenata zaodevene
u nove forme i sadržaje. Sa druge strane, javljaju se nove koncepcije
koje bi se uslovno mogle nazvati disciplinama za sebe kao što su
strategijski menadžment, strategijsko planiranje, dijagnostifikovanje
organizacije, upravljanje promenama, tehnologija organizovanja, itd. U
takvoj situaciji namece se pitanje kakva je uloga teorije organizacije,
a kakva menadžmenta i šta je to što cini jezgra tih teorija
i njihovih prakticnih implikacija?
Suština savremenog menadžmenta
Znacaj menadžmenta u poslovnom sistemu nije nov, ali je on višestruko
povecan tokom globalizacje i sprovodenja dostignuca naucno-tehnološke
i komunikacione revolucje. Ta su dostignuca, uslovila sveobuhvatne promene
u društvu i dovela menadžment u samo središte važnosti
sveukupnih cinilaca poslovanja i razvoja organizacje.
U svakom poslovnom sistemu postoji mreža procesa koja može biti
jednostavna i vrlo složena, što zavisi od velicine i postavljanja
poslovnog sistema. Svaki poslovni sistem treba da utvrdi poslovne procese,
izvrši njihovoo dekomponovanje i odredi odgovornosti i ovlašcenja
za njihovo obavljanje. Procesni pristup razvoju i stvaranju znanja sastoji
se od sledecih koraka
- odredivanje potreba i ocekivanja korsnika,
- definisanje misije i politike kvaliteta,
- utvrdivanje poslovne strategje i politike,
- odredivanje procesa i odgovornosti neophodnih za dostizanje poslovnog
uspeha,
- utvrdivanje i primena mera za odredivanje rezultata svakog procesa,
- odredivanje sredstava za sprecavanje pogrešaka i otklanjanje njenih
uzroka,
- traženje mogucnosti za poboljšanje efikasnosti procesa,
- odredivanje i davanje prioriteta onim poboljšanjima koja mogu dovesti
do
optimalnih rezultata,
- planiranje strategije procesa i resursa za postizanje ciljeva poslovnog
sistema,
- pracenje troškova I rezultata poboljšanja,
- procena rezultata u odnosu na ocekivane rezultate.
Polazeci od toga, pod procesom u oblasti menadžmenta podrazuemeva
se skup medusobno svrsishodno povezanih postupaka aktivnosti kojima se
ostvaruju ciljevi utvrdeni strategijom i politikom menadžmenta..
Osnovni zadatak menadžmenta organizacje je definisanje strategje
i politike poslovnog sistema, kroz utvrdivanje seta razlicitih ciljeva,
po sadržaju i prioritetu u ostvarivanju.
Strategija, politika i ciljevi utvrduju se radi jasnog fokusa koji usmerava
poslovni sistem. Jedan od osnovnih zadataka menadžmenta poslovnog
sistema je odredivanje željenih rezultata i usmeravanje organizacje
ka tome da primeti i iskoristi svoje resurse da bi dostigla svoje ciljeve.
Pored utvrdivanja strategije, politike i ciljeva, njihova uloga obuhvata:
- Usmerenost na zahteve korisnika.
- Izgradnja medusobnih odnosa i zadovoljstva svih ucesnika u poslovnom
procesu.
- Implementacija i održavanje sistema upravljanja kvalitetom kako
bi se ostvarili poslovni ciljevi.
- Osiguranje neophodnih resursa i zahteva rada.
- Uporedivanje ostvarenih rezultata u odnosu na postavljene ciljeve.
- Odlucivanje o akcijama koje se ticu strategije, politike i ciljeva organizacje.
Pored navedenog, menadžment poslovnog sistema treba redovno da procenjuje
adekvatnost, efikasnost svakog poslovnog procesa koji se odvija u organizacji.
Ove procene treba da obuhvate i moguce prilagodavanje strategije, politike
i ciljeva organizacje, kako bi se odgovorilo na stalne promene potreba
i ocekivanja zainteresovanih konsnika. Svi menadžeri u poslovnom
sistemu treba da znaju osnovne postupke i procese preduzetnickog upravljanja
i razvoja menadžmenta.
Svaki menadžer i poslovni sistem koji želi da bude pouzdan partner
treba da ima definisanu i uskladenu viziju, misiju, strategiju i politiku.
Na pocetku svakog preduzetnickog poduhvata stoji vizija. Vizija se može
uporediti sa stranama sveta koje nisu cilj, ali su sigurna orijentacija
pri kretanju u prirodi. Vizija je, dakle, usmeravajuci put. Da bi se realizovala
vizija poslovnog sistema svaki njen organizacioni deo i svi podsistemi
(delatnosti) dobijaju jasno odredene aktivnosti. Sledeci korak je definisanje
individualnih aktivnosti unutar podsistema i organizacionih delova koji
sadrže ciljeve misije.
Neki menadžeri smatraju da je profit, a ne vizija glavni motivator
organizacje. Ali, sam profit nije dovoljan da motiviše liude na preduzimanje
akcje koja ce biti efektivna i efikasna.
Posle odredivanja puta, treba definisati misiju poslovnog sistema. Misija
je odredeni skup ciljeva koji imaju oslonac u društvenim vrednostima,
posebno u profitabilnosti i u poslovnom razvoju. Osnovni elementi misije
poslovnog sistema zasnivaju se na uverenju da proizvod ili usluga zadovoljava
potrebe kupca, zaposlenih, vlasnika i društva. Odredenjem misije
poslovnog sistema utvrduju se glavna interesna podrucja poslovnog sistema
(organizacije), dostižnost nameravanih aktivnosti i njihovih primarnih
vrednosti. Nakon odredivanja misije, definišu se strategije i politika
poslovnog sistema.
Pod strategijom se u procesu upravljanja podrazumeva utvrdivanje dugorocnih
ciljeva poslovnog sistema i izbor puteva i sredstava njihovog ostvarivanja.
Strateški ciljevi mogu biti opšti i posebni. Opšti ciljevi
imaju permanentno znacenje, a posebni su skoro uvek ograniceni vremenom.
U kategoriju posebnih ciljeva spada usvajanje novih proizvoda, osvajanje
novih tržišta, ostvarenje odredene stope rasta, razvoj i promocija
zaposlenih i sl.
Projektovanje strategije poslovnog sistema ima osam faza, i to:
1. Istraživanje potreba i zahteva korisnika
2. Anticipiranje promena i sopstvenih mogucnosti
3. Definisanje opštih i posebnih ciljeva
4. Obezbedenje resursa za ostvarivanje strateških ciljeva
5. Projektovanje procesa i organizacje poslovnog sistema
6. Razvoj i promocija zaposlenih
7. Koncipiranje preduzetnickog upravljanja
8. Formalizovanje poslovne strategje.
Sve navedene faze stvaraju medusobni sklad, koji omogucava ostvarenje
planiranog cilja. Definisanje i stvaranje poslovne strategije znatno je
lakše ako se pri tome primenjuje metodologja sistemske analize i
drugih istraživackih metoda primenjenih na sistematican nacin.
Menadžment
Istraživanjem karakteristika najuspešnijih svetskih kompanija
utvrdeno je da stabilne pozicije u vrhu rang liste tokom poslednjih nekoliko
decenija imaju one kompanije koje poseduju, kao dominantna svojstva, razvijen
sistem upravljanja organizacijom ili menadžment i visokokompetentan
rukovodeci kadar, odnosno menadžere.
Mendžment, dakle predstavlja kljucni uslov uspešnosti, to jest
stabilnog rada i razvoja kako privrednih tako i neprivrednih sistema.
Jednu od najopštijih i najboljih definicija dao je Piter Draker (Peter
Drucker) i ona je u nešto širem kontekstu interpretirana u nastavku.
Menadžment predstavlja usmeravanje i obezbedivanje sprovodenja efektivnog
i efikasnog korišcenja raspoloživih resursa radi postizanja
željenih rezultata, pri cemu:
- "efektivno" se odnosi na postizanje ciljeva saglasno planovima
I rasporedu rada uz zadovoljstvo kupaca i zaposlenih ucesnika,
- "efikasno" podrazumeva da se realizacija ciljeva odvija uz
odgovarajuce troškove, ekonomicno i rentabilno,
- "raspoloživi resursi" su ljudski resursi sa svojim znanjem
i veštinama, postrojenja, oprema i tehnologija, pri cemu su od posebnog
znacaja aspekti: raspoloživost i pouzdanost resursa, ucinak rada
resursa, amortizacija i troškovi rada resursa I savremenost opreme
i tehnologija.
- "željeni rezultati" predstavljaju ishode koji treba da
se ostvare na osnovu analiziranih i definisanih strategijskih, taktickih
i operativnih ciljeva, uskladenih sa situacijom i okolnostima na trzištu,
željama zaposlenih, stvarnim potencijalima preduzeca, trendovima
u svetu, itd.
Upravljacki procesi
Klasicno shvatanje upravljackih procesa (ili procesa menadžmenta)
polazi od stanovišta da postoje samo cetiri osnovna upravljacka procesa:
- planiranje,
- organizovanje,
- rukovodenje (vodenje) i
- kontrolisanje.
Neki autori ovde dodaju i odlucivanje, a jedan od nesumnjivih autoriteta
u ovoj oblasti Harold Kunz smatra da je proces “staffing”
(što se može slobodno opisno prevesti kao pribavljanje, obuka,
rasporedivanje, nagradivanje i razvoj kadrova) takode poseban fundamentalni
proces menadžmenta. U skladu sa tim, mogle bi se konstatovati manje
ili vece razlike kod pojedinih autora, pri cemu i dalje ostaje otvoreno
pitanje gde je mesto i kakva je uloga posebno izdvojenih procesa, kao
što je upravljanje promenama, upravljanje organizacionom kulturom,
upravljanje konfliktima, itd. Takvi "specificni" upravljacki
procesi se ne mogu zanemariti, jer predstavljaju deo i teorije i prakse
savremenog menadžmenta. Osnovni upravljacki ili menadžerski
procesi su znacajni za razumevanje suštine upravljanja i oni ce u
nastavku biti predstavljeni posebnim šemama i komentarima, dok ce
ostali biti samo kratko prokomentarisani i prikazani u okviru sistemskog
modela menadžmenta.
Planiranje predstavlja sveobuhvatan hijerarhijski proces postavljanja
ciljeva, razvijanja planova sa pratecim analizama, donošenjem odluka
i ostalim pomocnim aktivnostima. U svetlu savremenog upravljanja planiranje
se iskljucivo tretira i kao strategijsko planiranje, odnosno, podrazumeva
se da dobro planiranje ukljucuje u sebi i strategijski nivo planiranja.
Hijerarhijska struktura procesa planiranja se može sagledati kao
kompleksnost planiranja u savremenim uslovima, podrazumevaju primenu veoma
složenih matematicko-statistickih postupaka predvidanja, optimizacije,
odlucivanja, što dalje znaci da se proces planiranja odvija uz intenzivnu
racunarsku podršku, odnosno adekvatan softver.
Organizovanje se nadovezuje na proces planiranja i osnovni cilj organizovanja
je odredivanje optimalnog grupisanja organizacionih aktivnosti i resursa
rada, radi realizacije postavljenih planova u skladu sa usvojenim programima.
Ovde treba ukazati na dva znacajna momenta:
a) proces organizovanja predstavlja segment po kome se menadžment,
kao teorija upravljanja, najviše preklapa sa teorijom organizacije
i prakticno se može tvrditi da im je to najveci deo zajednickog jezgra
i
b) obezbedivanje, rasporedivanje i usavršavanje kadrova, neki autori
tretiraju kao poseban upravljacki proces i nazivaju ga "upravljanje
ljudskim resursima", kako je u nastavku prikazano u okviru sistemskog
modela menadžmenta; po klasicnom pristupu ovaj segmnet upravljanja
cini jedinstvenu celinu sa procesom organizovanja, jer je problem optimalnog
rasporedivanja kadrova, u suštini, problem cisto organizacione prirode,
iako se u njemu koristi citav niz specijalnih psihosocijalnih, psihometrijskih
i ergoekonomskih metoda i tehnika.
Savremeno shvatanje procesa organizacije sve više se poistovecuje
sa pojmom tehnologija organizovanja, što podrazumeva citav skup principa
primene ekspertskog znanja, kvantitativnih metoda i tehnika (prevashodno
zasnovanih na multivarijantnoj statickoj analizi i teoriji grafova) i
savremenih specijalizovanih paketa programa.
Rukovodenje predstavlja proces neprisilnog usmeravanja i motivisanja zaposlenih
da uskladeno pružaju doprinose realizaciji organizacionih i grupnih
ciljeva. Rukovodioci koji sprovode ovakav proces, moraju dobro poznavati
organizacione ciljeve i planove, moraju imati izuzetnu sposobnost komuniciranja,
pri cemu moraju uzimati u obzir karakteristike podredenih, karakteristike
radne sredine i organizacione uslove. Osim posebnih predispozicija za
saradnju sa ljudima, stecene i uvežbane elokventnosti, savremeni
rukovodioci se moraju posebno obucavati za takve uloge, posebno u domenima
upravljanja konfliktima, upravljanja korišcenjem raspoloživog
vremena, upravljanja organizacionom kulturom i poslovnom etikom, itd.
Kontrolisanje predstavlja proces regulisanja jedne ili više organizacionih
aktivnosti, tako da se one odvijaju na nacin koji ce omoguciti postizanje
organizacionih ciljeva. U savremenom menadžmentu kontrolisanje se
sprovodi na svim nivoima - od strategijskog do operativnog, i obuhvata
cetiri osnovne grupe resursa: fizicke resurse (zalihe, opremu i kvalitet),
ljudske resurse, informacione resurse i finansijska sredstva.
Kontrolisanje se odvija po klasicnom principu povratne sprege, pri cemu
se instrukcije za izmenu standarda rada iniciraju od viših hijerarhijskih
nivoa ili se realizuju u interakciji sa višim nivoima.
Sistemski model savremenog menadžmenta
Osnovna stanovišta od kojih se polazi u koncipiranju sistemskog
modela savremenog menadžmenta se mogu predstaviti kroz sledece iskaze:
1. savremeni menadžment, pragmaticno shvacen kao upravljanje
preduzecem, u današnjim uslovima privredivanja predstavlja kompoziciju
razlicitih medusobno povezanih procesa koji, svi zajedno, imaju ulogu
obezbedenja kontinualnog efektivnog i efikasnog korišcenja raspoloživih
resursa uz neophodno adaptiranje i razvoj sa dugorocnom perspektivom,
2. menadžment u savremenim uslovima mora biti strategijskog karaktera
i mora da sadrži sve atribute strategijskog upravljanja. U kontekstu
prikazanog modela, to znaci da menadžment obuhvata procese kao što
su istraživanje i analiziranje vizija buducnosti, istraživanje
i analiziranje okruženja, analiziranje i dijagnostifikovanje organizacije,
kao i karakteristike strategijskog pristupa inkorporirane u procese odlucivanja,
planiranja, upravljanja ljudskim resursima, pa sve do kontrolisanja i
3. procesi komuniciranja, odlucivanja i rešavanja problema predstavljaju
posebne "univerzalne procese" koji prožimaju sve ostale
upravljacke procese, što samim tim znaci da odlucivanje nije samo
jedna od faza planiranja, niti je rešavanje problema samo potproces
rukovodenja itd.
Istraživanje i analiziranje vizija buducnosti predstavlja sistematizovano
prikupljanje informacija i analizu izazova, koji ce se prema mišljenjima
“futurologa” i usko specijalizovanih eksperata, verovatno
dogoditi i koji su od interesa za poslovanje i razvoj preduzeca. Ovde
se prevashodno radi o objedinjavanju "saznanja" dobijenih primenom
neekstrapolativnih metoda globalnog i poslovnog predvidanja. Ovaj upravljacki
proces treba da najvišem rukovodstvu preduzeca pruži odgovor
na pitanje "šta ce se dogoditi?", odnosno da obezbedi neophodne
informacije za snalaženje u raznovrsnim trendovima, koji imaju ili
mogu imati presudan uticaj na buduci rad preduzeca i da potpomogne generisanju
sopstvenih vizija buduce uloge preduzeca, kako bi preduzece zauzelo bolju
poziciju od konkurencije. Istraživanje i analiziranje okruženja
predstavlja proces koji stalno treba da pruža odgovor na pitanja
"šta se dogodilo?" i "šta se dogada?" u
okruženju preduzeca, obuhvatajuci pri tome ekonomsku, tehnološku,
sociokulturnu, politicko-pravnu, državnu i medunarodnu dimenziju.
Glavni zadaci ugradeni u ovaj proces su istraživanje lokalnih i svetskih
tržišta, kupaca, konkurenata, dobavljaca, državnih i medunarodnih
agencija, interesnih grupa, tržišta rada, vlasnika i kooperanata.
Osnovni rezultati ove analize su formulisane "šanse" i
"pretnje" koje dolaze iz okruženja. Ova funkcija menadžmenta
i proces koji se u okviru nje odvija, u tesnoj su vezi sa funkcijom marketinga,
s tim da obuhvata šire podrucje razmatranja vezano za privredne,
politicke i kulturne faktore okruženja.
Analiziranje i dijagnostifikovanje organizacije je proces kojim se identifikuju
i sistematizuju problemi (slabosti), otkrivaju njihovi uzroci i utvrduju
stvarni potencijali preduzeca.
Odlucivanje i rešavanje problema predstavljaju blisko povezane "univerzalne"
procese koji su prisutni u svim ostalim upravljackim procesima (a ne samo
u planiranju) i to na srategijskom, taktickom i operativnom nivou.
Komuniciranje je treci "univerzalni" proces koji povezuje i
prožima sve ostale upravljacke procese i koji se delimicno preklapa
sa pojmom informisanja.
Planiranje i organizovanje kao fundamentalni upravljacki procesi su obradeni
u prethodnom odeljku i nije ih potrebno posebno komentarisati.
Upravljanje promenama i razvojem predstavlja u savremenom menadžmentu
veoma važan proces, sa odgovarajucim specificnim grupama metoda i
tehnika, pomocu kojih se utvrduju potrebe za promenom, sprovode promene
i ocenjuje njihov uspeh, odnosno povecava organizaciona efektivnost. Najcešce
oblasti promena su strategije, strukture, organizaciona pravila i postupci,
tehnologije rada i znanja i veštine ucesnika.
Inoviranje, odnosno upravljanje kreativnošcu i inovativnim procesima
predstavlja jedan od upravljackih procesa, koji zauzima sve znacajnije
mesto i koji treba da obezbedi neprekidan dotok inovativnih predloga.
Upravljanje ljudskim resursima predstavlja kompleksan proces koji objedinjuje
analizu i opis poslova, planiranje kadrova, pribavljanje kadrova, selekciju,
obuku i razvoj kadrova, vrednovanje rada, odredivanje kompenzacija i beneficija
i radne odnose.
Izgradivanje timova je proces zasnovan na posebnim saznanjima socijalne
psihologije i ekonomske teorije timova i koji omogucuje povecanje efektivnosti
i zadovoljstva radnika, i grupa u celini, i izmenu odnosa izmedu radnika
i operativnog rukovodstva, od konfrontacije ka kooperaciji.
Rukovodenje je obradeno u prethodnom odeljku i nije ga potrebno razmatrati.
Upravljanje organizacionim menadžmentom i poslovnom etikom su dva
medusobno usko povezana procesa, pomocu kojih se snažno može
uticati na organizacionu efektivnost putem postavljanja i menjanja vrednosti
i etickih standarda.
Upravljanje konfliktima predstavlja proces izazivanja konstruktivnih konflikata,
izbegavanja ili redukovanja destruktivnih konflikata i razrešavanja
konflikata, što sve zajedno cini nužne zahvate, jer bezkonfliktnih
procesa rada, kao i bezkonfliktnih organizacija nema.
Upravljanje korišcenjem vremena predstavlja proces optimiranja vlastitog
raspoloživog vremena, kao i vremena podredenih, u cilju ostvarenja
postavljenih planova. Adekvatno upravljanje korišcenjem vremena znatno
redukuje konflikte i eliminiše stresne situacije.
Operativno upravljanje funkcijama predstavlja ekstenziju prethodno navedenih
upravljackih procesa i kompletiranje svih specificnih upravljackih zahvata,
pomocu kojih se obezbeduje sprovodenje procesa transformacije ulaza u
izlaze, odnosno ulaznih resursa u proizvode i/ili usluge. U predmetnom
prilazu, centralno mesto zauzima proizvodna funkcija, ali se operativno
upravljanje odnosi i na sve ostale funkcije (marketing, projektovanje,
finansije, informisanje, itd.).
Kontrolisanje, kao fundamentalni upravljacki proces koji je prethodno
razmatran, nije potrebno posebno komentarisati.
Sistemski model savremenog menadžmenta predstavlja sintezu koncepcija
i pojedinih aspekata menadžmenta razvijenih u poslednjih nekoliko
godina. Model obuhvata celinu upravljackih procesa neophodnih za upravljanje
preduzecem u savremenim uslovima i kao takav pruža pogodnu osnovu
za sagledavanje veza izmedu upravljackih procesa i ostalih organizacionih
funkcija.
Kljucne oblasti interesovanja i delovanja savremenih menadžera su:
1. utvrdivanje prioriteta,
2. umešnost korišcenja raspoloživog vremena,
3. istraživanje tržišta i prodor na nova tržišta,
4. istraživanje i razvoj - tehnološki progres,
5. dugorocne vizije – strategija,
6. stil rada (osmišljeno, brzo, u kontinuitetu, fleksibilno nasuprot
sporo, tvrdoglavo,
nepromišljeno, isprekidano),
7. briga o talentima i perspektivnim kadrovima,
8. nagradivanje,
9. delegiranje nadležnosti odlucivanja,
10. eliminisanje birokratizma i preteranog formalizma,
11. razvijanje unutrašnjeg i spoljašnjeg preduzetništva,
12. lojalnost zaposlenih i kupaca,
13. stimulisanje inovacija,
14. produktivnost i rentabilnost (povecanje kroz novu logiku rada i organizovanja),
15. posvecenost zaposlenih realizovanju glavnih ciljeva,
16. psihološki faktori promena,
17. generisanje i razmatranje alternativa,
18. unapredivanje i promena nacina kontrolisanja,
Zakljucak
Teorija menadžmenta kao teorija upravljanja razvijali su se paralelno
i neodvojivo tokom ljudske istorije i prakticno ih je nemoguce razdvojiti
nekom fiksnom i jasnom granicom. Saznanja, principi i metode jedne i druge
oblasti uzajamno su nadopunjavana i izgradivana u medusobnoj interakciji,
vec i na osnovu same cinjenice da su isti istraživaci, naucnici i
iskusni menadžeri sistematizovali i objašnjavali i organizacione
i upravljacke postavke, koncepcije, modele ili prakticne tehnike. Iako
usko povezane, danas ipak egzistiraju i proucavaju se dve zasebne discipline
pod nazivom teorija organizacije i menadžment
Suština menadžmenta sastoji u rešavanju problema potrošaca,
korisnika usluga, odnosno: kako na najefikasniji nacin zadovoljiti identifikovane
potrebe, mnogo brže i bolje od konkurencije, uz uvažavanje osnovnih
ekoloških principa. Uspešna preduzeca, i ustanove, zadovoljenje
potreba kupaca i korisnika usluga postavljaju kao kljucni cilj poslovanja.
Pri tome polaze od cinjenice da kupci/korisnici usluga, kupuju od onih
ponudaca koji nude najbolju vrednost. Zadovoljni proizvodima i uslugama,
kupci ostaju lojalni partneri koji šire pozitivni publicitet o kompaniji.
Za uzvrat kompanija ima obezbedeno tržište i kontinuirani priliv
finansijskih sredstava, što joj omogucava pozitivno poslovanje. Proces
razvoja menadžmenta i njegovu evoluciju diktiraju: intenzivne promene
u okruženju, odnosi ponude i tražnje, konkurencija, sofisticiraniji
zahtevi kupaca, prava kupaca da za ponudenju cenu dobiju najbolju uslugu
ili proizvod. Dobar menadžment nije slucajan, vec je rezultat istraživanja
tržišta, pracenja promena, pažljivog planiranja i realizacije.
Tržišna orijentacija kompanije zasniva se na pristupu da sve
aktivnosti treba postaviti kao dobro osmišljenu filozofiju poslovanja
baziranu na efektivnom i društveno-odgovornom menadžmentu.
Novi milenijum donosi posebne karakteristike svetskog okruženja:
globalizacija, informatizacija, brzo tehnološko zastarevanje, promenljivost
tržišta, povecanje sofisticiranosti kupca, izražene diskontinuitete.
Globalizacija ruši sve granice, a prisutnost sofisticiranih tehnologija
menja pojmove udaljenosti i vremena. Velike tehnološke promene stvaraju
materijalnu osnovu za totalnu globalizaciju svetske privrede, deregulaciju
ekonomskih tržišta, rast svetske trgovine, izmenu komunikacijske
mape sveta. Novi menadžment nalazi se pred novim izazovima, kako
organizovati proces poslovanja, integrisati sve aktivnosti na razlicitim
nivoima i razvijati strategiju poslovanja u dugom roku. Proces usložnjava
veoma nepredvidivo okruženje i prilagodavanje novonastalim promenama,
kako u upravljackom tako i u organizacionom smislu. Proces promena je
neminovan, ali i veoma težak, s jedne strane nova organizaciona kultura
i dizajn zatevaju mnogo vremena za prihvatanje i implementaciju, a sa
druge strane tržitše diktira fleksibilno reagovanje na ceste
promene u okruženju. Sve to traži menadžment novih sposobnosti,
nekoga ko je inicijator, inspirator, ucitelj, savetnik, neko ko motiviše
i nagraduje.
Novi oblici menadžmenta i organizovanja zahtevaju “redizajniranje“
postojecih poslovnih procesa, odnosno novi nacin razmišljanja, planiranja,
alokaciju odgovornosti, koordinaciju izmedu razlicitih grupa ili odela
kompanije, inicijativu zaposlenih i nove nacine komunikacije koji su od
esencijalne važnosti za uspeh poslovanja wove “elektronske
kompanije“. Elektronsko poslovanje sve više zahteva novi pristup
menadžmentu, manje krut i radikalan, više otvoren i konstruktivan.
Jedino razmena znanja i iskustva kako zaposlenih, tako i strucnjaka i
konsultanata omogucava rešavanje problema i automatsko reagovanje
na izazove sa tržišta.U transformisanju organizacije menadžment
mora voditi racuna o balansu potrebe za brzom i radikalnom promenom i
stabilnom organizacionom strukturom i kulturom. Neophodno je biti što
fleksibilniji, ali ne po cenu gubljena stabilnosti. Ovaj problem je posebno
izražen u velikim organizacijama gde se promene moraju temeljno pripremiti
i implementirati, pa se cesto preduzima segmentaciona primena elektronskog
poslovanja na pojedine delove kompanije. Tek nakon potpune implementacije
može se preci na neke sledece korake poput stvaranja nove organizacione
kulture i vrednosti jer menadžeri novog doba, virtuelni menadžeri
smatraju da je struktura i organizacija u potpunosti privremena i podložna
stalnim izmenama. Dakle suština menadžmenta može se razlicito
tretirati i tumaciti, i to kao: usmeravanje organizacije ka ostvarivanju
ciljeva, donošenje odluka i preduzimanje akcija kako bi se aktivnosti
obavile i ciljevi ostvarili, kreiranje vrednosti (za vlasnike) –
vrhovna ciljna funkcija privrednih organizacija.
Po Peteru Druckeru "Osnovni zadatak menadžmenta je da ucini
ljude efikasnim, da ostvaruju svoje definisane i mjerljive ciljeve.".
Menadžment je vrlo stara aktivnost – postoji koliko i civilizacija.
Znacaj menadžmenta se ogleda u omogucavanju zadovoljavanja potreba,
definisanju i ostvarivanju ciljeva, obezbedivanju efikasnog funkcionisanja
organizacija i porastu broja organizacija i broj menadžerskih pozicija.
Suština menadžmenta se razlicito može tretirati i tumaciti
i to kao usmeravanje organizacije ka ostvarivanju ciljeva, donošenju
odluka i preduzimanje akcija kako bi se aktivnosti obavile i ciljevi ostvarili
i kreiranje vrednosti (za vlasnike) – vrhovna ciljna funkcija privrednih
organizacija. Postoje razliciti kriterijumi za podelu menadžmenta
kao što su na osnovu grana delatnosti ili poslovnih funkcija. Najvažniji
kriterijum za podelu menadžmenta je priroda problema i odluke koje
slede na osnovu kojih se deli na:
1. Operativni koji je orijentisan ka rešavanju operativnih problema
sa fokusom ka organizaciji – interna orijentacija, ka transformacionim
procesima, ka zadacima putem kojih se ostvaruju ciljevi u okviru pojedinih
funkcija
2. Strategijski koji je orijentisan ka rešavanju strategijskih problema
sa fokusom ka okruženju – eksterna orijentacija, ka uskladjivanju
uticaja iz eksternog okruženja sa internim mogucnostima organizacije
sa puno rizika i neizvesnosti (puno promena), ka formulisanju ciljeva
i strategija za njihovo ostvarivanje gde se odluke ticu celine organizacije,
prožimaju sve funkcije – opstanak, rast, razvoj, gašenje,
spajanje, preuzimanje...
Prema vrsti procesa menadžment možemo podeliti na menadžment
funkcionisanja i menadžment razvoja. Prema poslovnim funkcijama na
marketing, finansijski, proizvodni menadžment i menadžment ljudskih
resursa Zadatak menadžmenta je da identifikuje, shvati, razume, predvidi
okruženje preduzeca i da usmerava svoje preduzece prema njegovim
pozitivnim karakteristikama u odnosu na potencijalne marketing odluke
tj. da pronade odgovarajucu usaglašenost sopstvenog biznisa sa okruženjem.
Dogadaje u okruženju preduzece nastoji da iskoristi u svoju korist,
a njegova se usešnost upravo meri transferom nekontrolisanih varijabli
kao pozitivnih trendova u poslovne odluke. Menadžment funkcije su:
planiranje, organizovanje, vodenje, kontrola, ljudski resursi. Stilovi
menadžmenta su: autokratski stil, benevolentni autokratski stil,
demokratski stilovi, konsultativni stil, participativni stil, konsenzus
stil, "Laissez - faire" stil. Faktori koji uticu na izbor menadžment
stila su: priroda posla, karakteristike ljudi koji se kontrolišu,
zakon vecine, raspoloživo vreme za odlucivanje, faza razvoja kompanije.
Principi efikasnog menadžmenta su:
1.Odluke treba definisati i prezentirati što jednostavnije ("KISS"
princip)
2.Menadžment pomocu ciljeva ("Managament by Objectives")
3.Menadžment na bazi "prioriteta" ("Managament by
Priorities")
Literatura
- Dr Rajko Uncanin, Poslovna ekonomija, Beograd
- Dr Vojislav Božic Ekonomika biznisa, drugo dopunjeno izdanje,
Beograd
- DR Dejan Eric, Uvod u menadžment, Beograd
- Herbert Marcuse: Covek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo,
1989.,
- J. Vukmirovic, Modeli marketing nastupa jugoslovenskih preduzeca na
Iternetu, magistarski rad, FON, Beograd, 2001.
- R. K.M. Bayne, The Marketing plan, Wiley Computer Publishing, Sons,
Inc.
- P. Kotler, G. Armstrong, Principles of Marketing, 9th ed., Prentice
Hall, INC,
- V. Filipovic, M. Kostic, Marketing menadžment, FON – Menadžment,
Beograd, 2001
Internet adrese:
- www.anu.edu.au
- www.eto.org.uk www.wikipedia.com
- www.internet.fon.bg.ac.yu
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|