|
USPOREDNE OSOBITOSTI GRAÐE
HIPOFIZE
U KONJA, PSA, DOBROG DUPINA I PLAVOBIJELOG DUPINA
Morski sisavci se sustavno istražuju tek posljednjih dvadesetak godina,
te su ukupne znanstvene spoznaje o njima još uvijek male, kako u podrucju
morfologije i fiziologije, tako i drugim biološkim znanostima u kojima
se istražuju. Zbog toga je zanimljivo istraživanje osnovne morfologije
organa morskih sisavaca, a pogotovo njeno usporedivanje medu pojedinim vrstama
morskih sisavaca, te sa razlicitim vrstama kopnenih sisavaca. Za potrebe
ovog istraživanja od domacih životinja su odabrani konj i pas
kao predstavnici dviju osnovnih skupina životinja, a to su biljožderi
i mesožderi. Od morskih sisavaca su odabrani dobri dupin kao jedini
stalni stanovnik Jadranskog mora, te plavobijeli dupin koji se povremeno
nalazi u Jadranskom moru, a inace je stalni stanovnik Sredozemnog mora (GOMERCIC
i SUR., 1994). Dupini koji su obuhvaceni ovim istraživanjem, uginuli
su u prirodi i pronadeni su na hrvatskoj obali Jadranskog mora. Sve vrste
dupina najstrože su zašticene Zakonom o zaštiti prirode Republike
Hrvatske.
U istraživanjima morflogije i fiziologije morskih sisavaca neurologija
i endokrinologija postaju predmeti sve intenzivnijih i opsežnijih istraživanja.
Unatoc tome u dostupnoj znanstvenoj i strucnoj literaturi nema puno podataka
o hipofizi morskih sisavaca. Slabo je poznata detaljnija mikroskopska anatomija
vecine organa, a tako i hipofize morskih sisavaca. Sve što je do sada
istraženo, napravljeno je klasicnim histološkim bojenjem hemalaunom
i eozinom, te bi bilo zanimljivo istražiti hipofizu primjenom i drugih
metoda histoloških bojenja. Pri odabiru tih metoda postoje odredena
ogranicenja kod njihove primjene zbog toga što uzorci organa potjecu
od dupina koji su kao najstrože zakonski zašticene životinje,
uginuli u prirodi, te su u trenutku njihova nalaska i uzorkovanja organa
najcešce vec nastupile odredene postmortalne promjene.
Cilj ovog istraživanja je opisati osnovnu mikroskopsku gradu hipofize
dobrog i plavobijelog dupina, usporediti ih medusobno, te ih usporediti
sa osnovnim dijelovima dobro opisane hipofize konja i psa.
2. DOSADAŠNJE SPOZNAJE
2.1. Embrionalni razvoj hipofize
Tijekom embrionalnog razvoja hipofiza se dijelom razvija
od ektoderma usne šupljine,a dijelom od neuroektoderma. Neurohipofiza
nastaje kao izbocina dna diencefalona (infundibulum) koji raste prema
dolje poput drška koji ostaje povezan s mozgom. Adenohipofiza nastaje
kao vrecasta izbocina ektoderma na krovu primitivne usne šupljine
embrija, neposredno ispred ždrijelne membrane (Rathkeova vreca) i
raste prema gore. Rathkeova vreca se pojavljuje u ljudskog embrija od
treceg tjedna kao izbocina krova usne šupljine koja raste dorzalno
prema infundibulumu. Poslije se ta vreca odvaja od usne šupljine,
njezin prednji zid zadeblja, tako da se šupljina Rathkeove vrece
smanji na usku pukotinu. Krajem drugog mjeseca ona izgubi vezu s usnom
šupljinom i potpuno prianja uz infundibulum (SADLER, 1996.; JUNQUEIRA,
2005.). Predni režanj hipfize ili adenohipofiza nastaje intenzivnom
proliferacijom stanica prednjeg zida Rathkeove vrece, a malo produženje
toga režnja raste duž infundibuluma kojega pri tome obavija
cineci pars tuberalis. Stražnji zid Rathkeove vrece razvije se u
pars intermedia. Stražnji režanj hipofize ili pars nervosa nastaje
od infundibuluma, a sastoji se od neuroglija stanica i živcanih vlakana,
koja dolaze iz hipotalamusa (SADLER, 1996.).
2.2. Makroskopska grada hipofize i topografski odnosi
Hipofiza ili pituitarna žlijezda je endokrina žlijezda koja putem
svojih hormona ima važnu funkciju u regulaciji metabolizma, rasta i
reprodukcije organizma. Nalazimo je na bazi mozga gdje leži u udubini
klinaste kosti tzv. turskom sedlu (sella turcica), obavijena naborom cvrste
moždane ovojnice (diaphragma sellae turcicae durae matris) koja se
sastoji od dorzalnog i ventralnog lista. Na dorzalnom listu postoji otvor
(foramen diaphragmatis) koji u covjeka cvrsto prilježe uz infundibularni
držak. U konja je vrlo širok, obuhvaca gotovo opseg hipofize,
dok u psa prekriva samo dorzo-kaudalni dio. Infundibularni držak kranijalno
je omeden chiasmom opticum i tractus opticusom, kaudalno se nalaze pedunculus
cerebri i corpus mamillare, a lateralno je omeden uzdignucima na bazi mozga,
lobus piriformis (ELLENBERGER i BAUM, 1943.).
Hipofizu opskrbljuju krvlju dvije skupine arterija, koje potjecu od unutrašnje
karotidne arterije. Sa gornje strane, desna i lijeva dorzalna hipofizna
arterija opskrbljuju eminenciju medijanu i držak, a ventralno, desna
i lijeva ventralna hipofizna arterija opskrbljuju neurohipofizu i malim
dijelom držak (JUNQUEIRA, 2005.).
Obzirom na embrionalni razvoj hipofizu zapravo cine dvije žlijezde:
neurohipofiza i adenohipofiza. Neurohipofiza se razvija od neuroektoderma,
cine ju pars nervosa i infundibulum, a adenohipofiza potjece od ektoderma
usne šupljine, a cine ju pars distalis seu glandularis, pars tuberalis
seu infundibularis i pars intermedia. Što se tice odnosa u smještaju
adenohipofize i neurohipofize postoje razlike s obzirom na vrstu pa tako
u dupina, psa i konja adenohipofiza okružuje neurohipofizu, dok se
u covjeka neurohipofiza nalazi kaudalno od adenohipofize. Izmedu adenohipofize
i neurohipofize nalazi se hipofizna šupljina koja u konja nedostaje.
Postoji i šupljina infundibuluma koja komunicira sa trecom moždanom
klijetkom. U konja završava sužavajuci se u podrucju prijelaza
infundibuluma u hipofizu, a u psa se nastavlja u hipofizu. Infundibularnim
drškom je hipofiza pricvršcena na bazi mozga. Cini ga infundibulum
obavijen sa pars tuberalis adenohipofize (BLOOM I FAWCET, 1994.).
2.3. Mikroskopska grada hipofize
Gornje hipofizne arterije tvore primarni kapilarni splet fenestriranih kapilara,
koje opskrbljuju držak i medijano uzdignuce kao dio hipotalamusa. One
se udružuju u vene koje se u adenohipofizi ponovno raspu u sekundarni
kapilarni splet. Taj hipofizni portalni sustav vrlo je važan za regulaciju
funkcije stanica adenohipofize, nosi neurohormone od eminencije medijane
do adenohipofize.
Infundibulum grade nemijelizirana živcana vlakna uz koja se vide krvne
žile te brojne stanice okruglih ili izduženih jezgri. Pars distals
je najveci dio hipofize. Gradi ga bogati splet kapilara izmedu kojih su
smještene brojne žljezdane stanice, kao i nešto fibroblasta
koji proizvode retikulinska vlakna za potporu traccima žljezdanih stanica.
Izmedu endotelnih stanica portalnog sustava veci je razmak tako da su stijenke
krvnih žila porozne te omogucavaju lakšu izmjenu tvari i hormona.
Žljezdane stanice se nalaze u nepravilno rasporedenim nakupinama, a
stroma nije povezana. Te su stanice s obzirom na njihov afinitet prema bojama
podijeljene na kromofobne i kromofilne. Kromofobne stanice boje se blijedo,
a elektronskim mikroskopom mogu se razlikovati dvije populacije. Jedna sadržava
malo zrnaca, a druga ih uopce nema. Obicno sadrže manje citoplazme
nego kromofilne stanice no bez obzira na to gotovo i nema razlike u velicini.
Pretpostavlja se da kromofobne stanice cine i do 65% od ukupnog broja stanica
u pars distalis ali novija istraživanja otvaraju mogucnost da su mnoge
kromofobne stanice zapravo trenutno djelomicno degranulirane acidofilne
ili bazofilne stanice zato što se broj granula koje stanica sadrži
razlikuje s obzirom na to da li se stanica nalazi u fazi akumulacije ili
oslobadanja svojih proizvoda. Kromofilne stanice s obzirom na afinitet prema
bazicnim ili kiselim bojama, dijele se na bazofilne i acidofilne stanice
(JUNQUEIRA, 2005.).
Medu acidofilnim dominiraju velike stanice s okruglom ili ovalnom, nešto
blijedom jezgrom u odnosu na manje acidofilne stanice. Imaju dobro razvijen
Golgijev kompleks s malim mitohondrijima. Imunocitokemijski i elektronskim
mikroskopom razlikuju se dva tipa acidofilnih stanica, somatotropne (STH
stanice) koje su najbrojnije u prednjem režnju hipofize, a proizvode
somatotropni hormon (hormon rasta) i mamotropne (lactotropne) jajolikog
ili poligonalnog oblika koje proizvode prolaktin (PRL). Što se tice
bazofilnih stanica razlikuju se tri tipa, a to su: tirotropne, za koje se
cini da uglavnom nisu u kontaktu s kapilarama i proizvode tirostimulirajuci
hormon (TSH), zatim kortikotropne stanice koje su okrugle ili jajolike,
a proizvode adrenokortikotropni hormon (ACTH) i konacno gonadotropne stanice
koje se obicno nalaze uz kapilare i proizvode folikulo-stimulirajuci hormon
(FSH) i luteinizirajuci hormon (LH).
Osim navedenih postoje i tzv. folikularne (zvijezdaste) stanice s mikrovilima
i trepetiljkama. Obicno se nalaze u skupinama tako da medusobno zatvaraju
manji prostor cineci folikul (cistu) po cemu su i dobile naziv. Njihova
funkcija je nepoznata.
Pars tuberalis cine brojne krvne žile i vlaknate strukture slicne vezivnim
vlaknima izmedu kojih su brojne izdužene jezgre. Tu se nalaze i tipicne
stanice adenohipofize. Ljevkastog je oblika i okružuje infundibulum
neurohipofize. Radi se o najbolje vaskulariziranom podrucju hipofize. Medu
kapilarama se nalaze i nakupine epitelnih stanica najcešce kubicnog
oblika. One su i jedine stanice u hipofizi u kojima možemo pronaci
glikogen. Do sada je nepoznato da li uopce i kakve hormone proizvode stanice
pars tuberalisa (JUNQUEIRA, 2005.).
Pars intermedia nalazimo u psa i konja, u covjeka je rudimentaran, dok u
dupina nedostaje. Nastaje od stražnje stijenke Rathkeove vrece. Cine
ga blijede bazofilne stanice koje sadrže mala sekretna zrnca. Obicno
se nalaze i vece poligonalne epitelne stanice bogate mitohondrijama. Ovo
podrucje proizvodi melanostimulirajuci hormon (MSH), (BLOOM I FAWCET, 1994.).
Pars nervosa je graden od aksona hipotalamickih neurona.Kod tih aksona su
tipicna mnogobrojna proširenja po cijeloj dužini u kojima se nalaze
neurosekretna zrnca. Na krajevima aksona se takoder nalaze nakupine neurosekretnih
zrnaca tzv.Herringova tjelešca. Tu se nalaze i razgranate glija-stanice
tzv. pituiciti. Žljezdane stanice ne nalazimo. U pars nervosa se oslobadaju
dva hormona, oksitocin (OT) i antidiureticki hormon (ADH).
2.4. Hormoni hipofize
Hormoni su molekule koje u organizmu imaju ulogu kemijskih glasnika.
Otpuštaju ih specificne stanice, nazvane endokrine stanice. Za razliku
od egzokrinih stanica, koje izlucuju u tjelesne šupljine ili na površinu
tijela, endokrine stanice izlucuju direktno u krv ili limfu. Endokrine
stanice udružene u nakupine ili tracke, tvore endokrine žlijezde.
Hipofiza je zbog embrionalnog podrijetla funkcionalno i anatomski povezana
s hipotalamusom na bazi mozga. U hipotalamo-hipofiznom sustavu postoje
tri mjesta koja stvaraju i otpuštaju tri vrste hormona. Prvu skupinu
cine peptidi koje stvaraju nakupine sekrecijskih neurona hipotalamusa,
supraopticka i paraventrikularna jezgra. Aksoni tih neurona prenose hormone
do svojih završetaka koji završavaju u neurohipofizi. Drugu
skupinu hormona (peptide) stvaraju neuroni dorzomedijalne, ventromedijalne
i infundibularne jezgre hipotalamusa. Prenose ih aksoni koji završavaju
u eminenciji medijani, gdje ih skladište i otpuštaju u kapilarnu
mrežu. Od eminencije medijane se tzv. primarnim hipofiznim portalnim
sustavom prenose do adenohipofize. Trecu skupinu hormona cine proteini
i glikoproteini koje stvaraju stanice pars distalis i oslobadaju ih u
sekundarnu kapilarnu mrežu portalnog sustava. Ova kapilarna mreža
okružuje sekrecijske endokrine stanice i odvodi hormone u krvotok
(HORVATH i KOVACS, 1994).
Vecinom, svaki tip stanice proizvodi samo jedan hormon. Iznimka je gonadotropna
stanica, koja proizvodi dva hormona. Ti hormoni imaju vrlo raznolike fiziološke
uloge, upravljaju funkcijom gotovo svih endokrinih žlijezda, upravljaju
izlucivanjem mlijeka te metabolizmom mišica, kosti i masnog tkiva.
Aktivnost stanica u pars distalis kontrolira nekoliko mehanizama. U glavnom
mehanizmu sudjeluju peptidni hormoni, koji se sintetiziraju u nakupinama
neurosekrecijskih stanica u hipotalamusu, a pohranjuju se u eminenciji
medijani. Zovu se hipotalamicki hormoni koji oslobadaju (engl. releasing
hormones). Kada se oslobode dospijevaju u pars distalis putem primarnog
i sekundarnog kapilarnog spleta. Dva takva hormona djeluju na specificne
stanice u pars distalis tako da inhibiraju oslobadanje hormona (hipotalamicki
hormoni koji inhibiraju). Hipotalamicki neuroni kontroliraju rad hipofize
i mnoge tjelesne funkcije. Brojni podražaji iz okoline, a i oni nastali
u mozgu mogu oštetiti rad hipofize, potom i rad brojnih organa i
tkiva. Drugi
glavni kontrolni mehanizam je izravni ucinak hormona stimuliranih endokrinih
stanica na oslobadanje peptida iz eminencije medijane i pars distalis.
U adenohipofizi hormoni nastaju i oslobadaju se ranije spomenuti ACTH,
FSH, LH, MSH, STH, TSH, PRL, dok se u neurohipofizi samo oslobadaju hormoni
nastali u hipotalamusu OT, ADH (HORVATH i KOVACS, 1994.).
2.5. Hipofiza morskih sisavaca
Hipofiza u kitova zubana i kitova usana slicne je morfologije i pogledom
na ventralnu površinu baze mozga doima se prilicno širokom. Rani
istraživaci bili su impresionirani njenom velicinom u plavetnog kita
kod kojeg je težila 53,5 grama, iako je to zanemarivo u usporedbi sa
masom životinje. Veci dio hipofize cini tkivo adenohipofize. Neurohipofiza
je od adenohipofize odvojena meningealnim septumom, a nježna je i gradena
od pars nervosa, infundibuluma i medijane eminencije. Rezidualnog lumena
i pars intermedija nisu prisutni u ovih životinja. Adenohipofiza je
gradena od kromofobnih, bazofilnih i eozinofilnih stanica (OELSCHLÄGER
I OELSCHLÄGER, 2002.). Nedostatak pars intermedia hipofize opisan je
i u plavobijelog dupina, te na taj nacin neurohipofiza poput krakova urasta
u adenohipofizu cime se medu njima ostvaruje neposredni kontakt (LUCIC,
2002.).
Adenohipofiza kitova proizvodi skupinu hormona koji djeluju direktno na
ciljano tkivo, kao što su hormon rasta, prolaktin i gonadotropini,
ali izlucuje i hormone koji su modulatori aktivnosti drugih endokrinih žlijezda,
kao što su adenokortikotropni hormon i tireotropin ili tireostimulirajuci
hormon. Takoder je utvrdena identicnost ACTH velikog sjevernog kita sa istim
hormonom u covjeka kao i velika slicnost TSH plavetnog kita i ostalih kopnenih
sisavaca. Jednako tako, istraživanja su potvrdila da sintetski ACTH
i govedi TSH u dobrog dupina i bijelog kita izazivaju fiziološki odgovor
ciljnih organa što takoder govori o homologiji hormona hipofize medu
razlicitim skupinama sisavaca (AUBIN, 2002.).
2.6. Biologija dobrog dupina
Dobri dupin, Tursiops truncatus (Montagu, 1821), je robusnijeg izgleda
u usporedbi s ostalim vrstama dupina. Osim zbijenijeg tijela i glava je
takva, s kratkim i nešto debljim kljunom. Zbog varijacija, unutar
vrste, u velicini, obliku i boji tijela najcešce se govori o dvije
varijante, manji dupin koji živi u obalnom podrucju i veci u otvorenom
moru i oceanima. Boja tijela varira od svijetlo sive do tamno sive ili
sivo smede, pri cemu je najtamnija na ledima, postrance prelazi u svijetliju
da bi na trbuhu postala bijelicasta ili blago ružicasta. Ledna peraja
položena je na sredini ledne crte, srpolikog oblika, tamno obojena,
s tim da joj oblik individualno varira tako da služi za razlikovanje
pojedinih jedinki. Po Leatherwood-u i sur. (1983.) nije rijetko da nedostaje
u pojedinih jedinki koje žive u polarnom podrucju. Dužina tijela
krece se od 1,9 do 3,9 m, prosjecna masa je oko 275 kg, s tim da su ženke
nešto sitnije od mužjaka. Dužina tijela novorodenih dupina
iznosi od 0,85 do 1,3 m, masa od 15 do 30 kg. Vrijeme laktacije traje
18 mjeseci pa i do 2 godine. Životni vijek je oko 40 godina, a procjena
dobi se prvenstveno temelji na izgledu zubala. Hrane se raznim vrstama
riba i beskralježnjaka. Populacije koje žive u obalnim podrucjima
svoj nacin hranjenja prilagodavaju aktivnostima ribara, hraneci se otpatcima
ribarenja ili kradu ulov iz mreža. Nastanjuju gotovo sva svjetska
mora i oceane s tim da obalne populacije ulaze duboko u zaljeve, lagune,
luke, ušca i rijeke po nekoliko milja uzvodno. Stanje populacije
dobrog dupina u Hrvatskom dijelu Jadranskog mora procijenjuje se na oko
220 jedinki (GOMERCIC i SUR.1998.). Dobri dupin je jedina vrsta koja trajno
živi i razmnožava se u Jadranskom moru.
2.7. Biologija plavobijelog dupina
Plavobijeli dupin, Stenella coeruleoalba ( Meyen, 1833.) životinja
je tanjeg, izduženog kljuna što je jedna od glavnih znacajki
cijelog roda koji je po tome i dobio ime, a ime vrste opisuje i osnovnu
boju životinje. Lateralna površina tijela na sebi ima karakteristicne
crne pruge, jednu od oka do anusa i drugu od oka do kranijalnog prihvata
prsne peraje. Taj dio tijela nosi i dobro vidljivu bijelu traku oblika
slova „V“ koja pocinje oko oka i pruža se s dva kraka
prema lednoj peraji. Osnovna boja tijela u podrucju leda varira od svijetle
sive, do tamno sive ili plavo sive, dok je trbuh bijeli do svjetlo ružicast
( LEATHERWOOD I SUR., 1983.; ARCHER I PERRIN, 1999.). Glava je laganija
sa podrucjem melona koje je, dobro izraženim pregibom, odvojeno od
kljuna. Broj zuba iznosi 78-106 / 78-110 (CARWARDINE, 1995.). Prosjecna
duljina tijela ovog dupina iznosi od 1,8 do 2,5 m, pri cemu su ženke
nešto manje i lakše od mužjaka, iako podaci dobiveni na
sredozemnoj populaciji govore o nepostojanju spolnog dimorfizma. Spolnu
zrelost dosežu pri duljini tijela od 1,8 do 1.9 m, a radaju se dugi
oko 1 m. Mase su od 90 do 150 kg (CARWARDINE, 1995.).
Najviše su istraživani u sjeverozapadnim morima Tihog oceana
gdje je ustanovljeno da imaju produženu sezonu parenja koja traje
tijekom cijele zime, proljeca, a moguce i tijekom kasnog ljeta. Smatra
se da gravidnost traje oko 12 do 13 mjeseci (ARCHER i PERRIN, 1999.).
Prosjecna laktacija traje od 6 do 12 mjeseci iako ima podataka da neke
jedinke još u drugoj godini starosti nisu odbijene od sise, s tim
da mladuncad u dobi od tri mjeseca uzima i drugu hranu. Jedinke spolno
sazrijevaju u dobi od 5 do 6 godina. Ženke u prosjeku radaju jedno
mladunce svake tri godine. Prosjecan životni vijek procjenjuje se
na 25 do 30 godina. Žive u jatima koja u oceanima broje i više
stotina jedinki, dok su u manjim morima uocene manje skupine. U prirodi
su prepoznatljivi po izrazitoj aktivnosti pri površini voda u smislu
cestog iskakanja s karakteristicnim položajima tijela. Hrane se ribom,
glavonošcima, mekušcima i rakovima. Mogu se pronaci u svim tropskim
i subtropskim, toplim morima. Smatraju se i stalnim stanovnicima Sredozemnog
mora dok su u Jadranskom moru samo povremeno uoceni (GOMERCIC i SUR. 1994.;
BEARZI i SUR., 1998.).
ZAKLJUCI
1. Hipofize konja i psa su slicnog oblika i svojom morfologijom odgovaraju
tipicnim hipofizama kopnenih sisavaca, dok hipofiza dupina svojim oblikom
odstupa od hipofize konja, psa i ostalih kopnenih sisavaca.
2. Kod bojenja po Malloryju i Massonu razlika kromofilnih stanica izrazitija
je nego kod klasicnog bojenja hemalaunom i eozinom jer acidofilne boje
daju intenzivno crveno obojenje acidofilnih stanica u svih istraženih
životinja..
3. U hipofizi konja je uoceno da se na prijelazu pars distalis u pars
intermedia nalazi više bazofilnih stanica što bi se moglo usporediti
s pars tuberalisom adenohipofize covjeka gradenim od bazofilnih stanica.
4. Oko krvnih žila hipofize konja prisutno je više vezivnog
tkiva koja se zrakasto širi medu stanice pars distalis okružujuci
manje nakupine stanica. S udaljavanjem od krvne žile vezivno tkivo
se postepeno gubi, kao i spomenuta režnjevitost. U psa je ovaj nalaz
slabije izražen, dok u hipofizama obje istražene vrste dupina
vezivno tkivo nije uoceno.
5. Kromofobne stanice u dupina predstavljaju najbrojnije stanice rubnih
dijelova pars distalis hipofize, prema neurohipofizi i središnjem
dijelu hipofize njihov broj se smanjuje, a povecava se broj bazofilnih
stanica što u konja i psa nije uoceno.
6. Stanice pars distalis hipofize dupina pokazuju vecu sposobnos metakromazije
s toluidinom u odnosu na konja i psa.
7. Osnovna razlika hipofiza istraženih vrsta dupina, konja i psa
je ta, što se u dupina ne nalaze stanice pars intermedia niti šupljina
hipofize.
8. U pars distalisu hipofize plavobijelog i dobrog dupina uocene su nakupine
nespecificnih stanica koje pokazuju slabiju PAS reakciju, a velicinom
su manje i brojnije u adenohipofizi plavobijelog dupina.
9. Serijskim rezanjem preparata, promjer presjeka te nakupine stanice
se mijenja pa se pretpostavlja da je okruglastog do ovalnog oblika unutar
pars distalis hipofize dupina.
10. Stanice te nakupine u hipofizi dupina slicno reagiraju na primjenjena
histološka bojenja, a i svojim izgledom podsjecaju na stanice pars
intermedia hipofize konja i psa.
SAŽETAK
Slabo je poznata detaljnija mikroskopska anatomija vecine organa pa tako
i hipofize morskih sisavaca. Ovo istraživanja opisuje osnovnu mikroskopsku
gradu hipofize dobrog i plavobijelog dupina primjenom razlicitih metoda
histološkog bojenja, usporeduje ih medusobno, kao i sa hipofizama
konja i psa koje svojom morfologijom odgovaraju tipicnim hipofizama kopnenih
sisavaca. Hipofiza u obje istražene vrste dupina je izdužena,
oblika spljoštenog štapica, poprecno položenog na dno lubanjske
šupljine. Držak hipofize i pars nervosa nalaze se u središnjem
dijelu organa te na taj nacin svojim oblikom hipofiza dupina odstupa od
slicnog oblika hipofize kako u konja i psa, tako i u drugih kopnenih sisavaca
i covjeka. Nastavljajuci se na infundibulum, pars nervosa hipofize dupina
dijeli se na dva kraka od kojih svaki, razgranavajuci se, urasta u postrane
dijelove hipofize koji cine njen pars distalis. Zbog ovakvog odnosa adenohipofize
i neurohipofize dupina teško je govoriti o neurohipofizi kao stražnjem
i adenohipofizi kao prednjem režnju hipofize. U pars distalis hipofize
obje istražene vrste dupina dobro se diferenciraju kromofobne i kromofilne
stanice Prema neurohipofizi i središnjem dijelu hipofize broj kromofobnih
stanica se smanjuje, a povecava se broj bazofilnih stanica. Ovakav odnos
i raspored stanica pars distalis u konja i psa nije uocen. Sve stanice
pars distalis hipofize obje istražene vrste dupina reagiraju PAS
pozitivno, a obojenje je znatno intenzivnije nego u stanicama hipofize
konja i psa. Osnovna razlika hipofiza istraženih vrsta dupina, konja
i psa je ta, što se u dupina ne nalaze stanice pars intermedia niti
šupljina hipofize U pars distalisu hipofize kako plavobijelog, tako
i dobrog dupina uocene su nakupine stanica koje su više ili manje
pravilnog, okruglog ili ovalnog oblika, oštro ogranicene od ostalih
stanica adenohipofize. Stanice te nakupine u hipofizi dupina slicno reagiraju
na histološke boje, a i svojim izgledom podsjecaju na stanice pars
intermedia hipofize konja i psa što otvara mogucnost pretpostavke
da su nakupine nespecificnih stanica zapravo stanice pars intermedia hipofize
dupina.
kljucne rijeci: hipofiza dupina, plavobijeli dupin, dobri dupin, pars
intermedia hipofize
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad
u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|