|
Inflacija i platni bilans
Izmedju
privrednih subjekata, razlicitih nacionalinih privreda, odvijaju se ekonomske
transakcije u vidu izvoza, uvoza, zajmova, i kredita.
Sve te transakcije rezultiraju medunarodnim placanjima putem novcanih
doznaka i raznih drugih instrumenata placanja. Zbog toga se ukupan ( sistematski
) pregled svih ekonomskih transakcija izmedju subjekata ( rezidenata )
jedne zemlje i ( rezidenata ) drugih zemalja, obicno za godinu dana, naziva
bilans placanja.
Bilans placanja je sastavni deo sistema privrednih bilansa koji iskazuje
osnovne makroekonomske varijabile u nacionalnoj privredi kao i njihove
medusobne odnose. Platni bilans ima razudenije oblike statistickog iskazivanja
u odnosu na racun inostranstva, koji nije jedini ni najpotpuniju prikaz
ekonomskih transakcija sa inostranstvom medu društvenim racunima.
Racun inostranstva je u sistemu društvenih racuna u izvesnom smislu
rezidualan, u njemu se isticu transakcije svih sektora sa inostrnastvom.
On je potreban da bi se ceo sistem “zatvorio”.
Sam sistem, medutim, prvenstveno prikazuje proizvodnju, potrošnju
i akumulaciju u domacoj privredi. Platni bilans, s’druge strane,
u potpunosti je posvecen prikazivanju ekonomskih transakcija sa inostranstvom,
te, stoga pretenduje na znatno detaljnije evidentiranje i prezentiranje.
Inflacija predstavlja prosto rast opsteg nivoa cena. Drugim recima inflacija
predstavlja taku vrstu monetarne pojave, kod koje dolazi do pojave vece
kolicine papirnog novca u prometu nego sto je potrebno, dolazi do smanjena
vrednosti novca, a povecanja cena robe. Inflacija dovodi do poremecaja
ekonomskih tokova i ometa rast i razvoj.
Pojam i definicija platnog bilansa
Prikazivanje platnog bilansa u razlicitim oblicima menjalo se tokom istorije,
u zavisnosti od toga kako se menjala robna i finansijska struktura medunarodnih
ekonomskih odnosa.
Tako na primer, u doba merakantilizma, potreba za razlikovnje platnog
od trgovinskog bilansa nije se osecala, zato što su se trgovinske
trnasakcije obavljale uglavnom uz istovremeno placanje zlatnim svetskim
novcem.
Prakticno je izvoz i uvoz bio jednak prilivu i odlivu zlata, odnosno poklapao
se sa obimom medunarodnih placanja zemlje. U razvoju kapitalizma i medunarodnih
kreditnih odnosa, kretanje robe i novca u ekonomskim odnosima zemlje sa
inostranstvom, više se ne poklapa.
Javila se potreba da se statisticki registruju i robne i finansijske transakcije
sa inostranstvom, nezavisno od nacina finansijske likvidacije, a na drugoj
strani bi se iskazivali svi oblici medunarodnih placanja jedne zemlje
u odredenom vremenskom periodu. Takvi dvostrani pregledi ekonomskih transakcija
sa inostranstvom, dobili su naziv platnog bilansa, prvi put u Velikoj
Britaniji – sredinom 19 veka.
Pojam platnog bilansa, je, medutim, još dugo ostao nedovoljno precizno
definisan. Osnovna dilema je bila: da li platni bilans treba da registruje
samo efektivno izvršeno placanja i naplate u platnom prometu zemlje
sa inostranstvom ( u odredenom periodu ) ili treba da prikazuje sve ekonomske
transakcije obavljene u istom razdoblju, bez obzira na vreme njihove finansijske
likvidacije.
U užem smislu, gradanski teoreticari poznavali su bilans placanja
kao izraz izvršenih efektivnih placanja.
Širi koncept platnog bilansa obuhvata sve ekonomske transakcije obavljene
u odredenom vremenu, bez obzira na trenutak efektivnog placanja.
Definicija platnog bilansa izvedena je iz osnovne definicije koju je
Medunarodni monetarni fond utvrdio u Prirucniku bilansa placanja 1950
godine ( IMF, 1950 god. ). Po njoj platni bilans jeste sistematski pregled
( u obliku dvostranog bilansa ) svih ekonomskih transakcija, obavljenih
u odredenom periodu izmedju rezidenata neke zemlje i stalnih stanovnika
( rezidenata ) drugih zemalja.
Ova definicija je tokom vremena pretrpela odredene promene koje su bile
uslovljene promenama robne, finansijske, i institucionalne strukture medunarodnih
ekonomskih odnosa.
Kada su, posle 1958 godine, mnoge nacionalne valute ponovo postale konvertibilne,
oživeli su i medunarodni tokovi privatnog kapitala. Definicija platnog
bilansa doživela je izmene u Prirucniku Medunarodnog monetarnog fonda
1961 godine ( IMF, 1961 godina ) i u dodatku Prirucniku 1973 godine (
IMF 1973 godina ). Ove poslednje izmene bile su najvecim delom posledica
raspada Bretonvudskog medunarodnog monetarnog sistem i masovnog prelaska
deviznih kurseva nacionalnih valuta i sistema fiksnih u režim fluktuirajucih
( plivajucih kurseva ).
1977. godine je objavljeno novo, cetvrto izdanje Prirucnika platnog bilansa
( IMF 1977 godina ) ciji se najvažniji delovi takode publikuju u
uvodnim napomenana Godišnjaka platnog bilansa ( IMF, 1978. godina
). Ova poslednja najnovija zvanicna definicija platnog bilansa glasi :
Platni bilans je statisticki pregled za odredeni period koji iskazuje
(a) transakcije robom, uslugama i dohotkom izmedju jedne privrede i
ostalog sveta
(b) promene vlasništva i druge promene u monetarnom zlatu i Specijalnim
pravima vucenja koje data privreda poseduje, promene u potraživanjima
i obavezama prema ostalom svetu
(c) jednostrane transfere i protivstavke koje su potrebne za uravnoteženje,
u racunovodstvenom smislu, svih stavki po onim pomenutim transakcijama
koje se medusobno ne potiru.
U platno bilansnom smislu nacionalna, privreda sastoji se od ekonomskih
subjekata ciji je centar ekonomske aktivnosti i ekonomskih interesa na
njenoj teritoriji. Rezidentima se smatraju fizicka lica koja imaju stalno
prebivalište u zemlji za koju se platni bilans sastavlja. Osoblje
diplomatskih misija i gradani na lecenju ili studijama u inostanstvu smatraju
se nerezidentima ( u platnom bilansu ). Iseljenici koji su konacno promenili
sovje prebivalište (najcešce i državljanstvo) takode su
nerezidenti. Zato se njihove doznake smatraju jednostranim transferima.
Migranti na privremenom radu u inostranstvu smatraju se rezidentima privrede
koju su privremeno napustili, a njihove uštede ( doznake) se uracunavaju
u društveni proizvod njihove maticne zemlje. U platnom bilansu te
zemlje njihove doznake se tretiraju kao prihodi faktora proizvodnje iz
inostranstva i registruju se u bilansu robe i usluga.
Pravna lica cija je privredna aktivnost registrovana prema propisima
zemlje na njenoj teritoriji, smatraju se rezidentima. Rezidenti su i svi
organi države, odnosno društveno politickih zajednica. Agencije
države u inostranstvu smatraju se njenim rezidentima. Poslovne jedinice
privrednih organizacija u inistranstvu se smtraju rezidentima one zemlje
na cijoj teritoriji obavljaju svoje aktivnosti.
Medudržavne i medunarodne organizacije se uglavnom smatraju rezidentima
zemlje na cijoj su teritoriji locirane. Važan izuzetak predstvaljeju
medunarodne ekonomske organizacije, Ujedinjenih nacija i njenih specijalizovanih
agencija. One se smatraju rezidentima jednog imaginarnog podrucija izvan
nacionalne teritorije svih država. Za sve zemlje ove institucije
su nerezidenti.
Platni bilans obicno iskazuje transakcije obavljene u toku jedne godine.
Nekoliko zemalja objavljuje i kvartalne podatke koji cine platni bilans.
Ono što platni bilans razlikuje od ostalih spoljnoekonomskih bilansa
jeste vremenski momenat u kome se transakcije registruju.
U principu bi sve transakcije trebalo da se registruju u trenutku prenošenja
prava vlasništva (nad dobrima ili finansijskim potraživanjima
).U praksi je teško obezbediti tako prezicne informacije. Zato se
robne transakcije najcešce registruju na carinskoj granici, to jest
prilikom prelaska granice, na osnovu carinskih prijava. Ima i transakcija
u kojima dolazi do promene vlasnika ali ne i prelaska preko granice.Takve
su na primer transakcije zlatom izmedju monetarne vlasti i ostalih domacih
rezidenata. Kada zlato, kao roba, prelazi iz vlasništva privrde u
vlasništvo emisione banke, ono ujedno stice svojstvo deviznih rezervi.
Promene u deviznim rezervama se, naravno, registruju u platnom bilansu.
Robne transakcije ( izvoz i uvoz ) se u principu registruju po f.o.b.
vrednovanju, to jest po vrednosti koja ukljucuje cenu robe i troškove
isporuke do nacionalne granice izvoznika. To je nacin vrednovanja koji
omogucuje da se troškovi medunarodnog transporta i ostalih trgovinskih
usluga registruju kao posebna stavka u platnom bilansu. Ima dosta zemalja
koje nisu u stanju da svoj uvoz pouzdano registruju franko granica inostranog
isporucioca, vec ga prikazuju po c.i.f vrednovanju, to jest franko sopstvena
granica, ukljucujuci troškove transporta i osiguranja. U novije vreme
Medunarodni monetarni fond ( na osnovu sopstvrnih procena ) pretvara podatke
o uvozu, koje zemlje clanice saopštsavaju po c.i.f. na f.o.b. vrednovanje.
Platni bilans je otvoreni sistem u tom smislu što on uglavnom registruje
samo po jedan kraj svake transakcije. Dok se u sistemu društvenih
racuna uz jednu robnu transakciju beleže cetiri stavke: isporuka
robe, prijem novca, prijem robe, i placanje novcem, u platnom bilansu
se beleže samo dve stavke u slucaju izvoza: isporuka robe, i priliv
deviza. Prijem robe i placanje registruju se u platnom bilansu zemlje
uvoznika.
Platni bilans ne prikazuje stanje fondova na pocetku i kraju perioda,
to jest ne beleži stanje medunarodnih obaveza i potraživanja
zemlje, vec samo njihove promene u toku godine.
Platni bilans se vodi po principima dvojnog knjigovodstva. Svaka transakcija
se beleži sa dve promene koje se medusobno potiru. Pošto se
statisticki izvori podataka za razlicite stavke platnog bilansa nejednakog
obuhvata, i nejednakog stepena pouzdanosti, eventualno nepoklapanje stavki
koje bi trebalo da se potiru ukazuje na postojanje grešaka, i propusta
u prikupljanju podataka. Stoga platni bilans sadži posebnu stavku
“neto greške i propusti”, koja omogucava knjigovodstvenu
ravnotežu. Izraz neto u ovom slucaju naglašava da greške
mogu precenjivati ili potcenjivati odredene stavke.
Metodologija sastavljanja platnog bilansa
Platni bilans u svakoj zemlji sastavlja se po odredenoj metodologiji i
šemi koju preporucuje MMF. Pored ovog zvanicnog oblika platnog bilansa,
mnoge zemlje objavljuju platni bilans i po sopstvenim šemama koje
su prilagodene njihovim specificnim uslovima i potrebama. Šeme prikazivanju
platnog bilansa cesto su se menjale, a sve u cilju da se u platnom bilansu
što potpunije prikaže njegova ravnoteža i neravnoteža.
Šema platnog bilansa koju je MMF upotrebljavao do 1979 godine. (
prema trecem izdanju Prirucnika ) i posle 1979 godine ( prema cetvrtom
izdanju Prirucnika ) je korišcena u dva oblika.: standardnom i skracenom.
Standardni oblik do 1979. imao je cetiri, a novi standardni oblik od 1979.god.
112 vrsta stavki.
Poslednja šema platnog bilansa po MMF, jasno razgranicava tekuce
od kapitalnih transakcija, a to su sve ostale grupe.Ova interpretacija
tekuceg racuna ukljucuje sve transakcije koje se uzimaju u obzir pri obracunu
društvenog proizvoda. Najvažnije je da novcana masa platnog
bilansa implicitno ima jasnu analiticku usmerenost.
Devizni bilans
Devizni bilans predstavlja pregled o svim medunarodnim placanjima i naplacivanjima
jedne zemlje sa inostranstvom u odredenom periodu. Devizni bilans je vrlo
znacajan, jer pokazuje devizni priliv i odliv iz zemlje, kao i stanje
likvidnosti zemlje prema instranstvu. Iako je devizni bilans stariji od
platnog bilansa, i pored njegovog znacaja, mali broj zemalja objavljuje
devizne bilanse, a ne postoje ni medunarodno usaglašenje šema
i metodologija prikazivanja deviznog bilansa. Ovo se može objasniti
time što se smatra da su devizna kontrola i devizna ogranicenja nepoželjni
u sistemu medunarodnih ekonomskih odnosa.
Devizni bilans ima punu korespodenciju sa racunima novcanih tokova, dok
u privrednim bilansima za obracun društvenog proizvoda ne pruža
direktne podatke.
Devizni bilans iskazuje efektivna medunardna placanja. To znaci da nisu
ukljuceni podaci o kretanju robe koja nije placena, odnosno naplacena.
Takode, izvoz i uvoz robe na kredit kao i pokloni u robi nisu obuhvaceni
ovim bilansom. Isto tako i transakcije izmedju privrednih subjekata u zemlji
i njihovih jedinica u inostranstvu nisu u potpunosti registrovane u deviznom
bilansu.
U principu, od placanja po osnovu robne razmene – treba oduzeti
troškove medunarodnog prevoza i osiguranja ( u oba smera izvoz –
uvoz ) i te vrednosti preneti u stavke usluga. To se radi zbog toga što
podaci o izvozu – uvozu, najcešce nisu registrovani po jednistvenom
principu vrednovanja f.o.b., nego se registruju onako kako je efektivno
placanje izvršeno.
Dok platni bilans mora iskazati izvoz robe u tekucem bilansu i korišcenje
odobrenog zajma u kapitalnom bilansu, ako je roba izvezena na kredit,
dotle devizni bilans, ne prikazuje sve dok se ne otpalati dati kredit
u celini.
Ipak, i pored svega toga, devizni bilans može da bude siguran izvor
informacija za sastavljanje platnog bilansa.
U zemljama koje hronicno pate od nestašica deviza, devizni bilans
ima posebnu vrednost jer on tacnije iskazuje priliv i odliv deviza nego
platni bilans.
Obracunski bilans
Obracunski bilans iskazuje stanje medunarodnih obaveza i potraživanja
zemlje 31. decembra svake godine. Obracunski bilans sadrži sve važece
obaveze i potraživanja, kao i sve zajmove i kredite ( u korišcenom,
a još neotplacenom iznosu ) bez obzira kada je odredena obaveza nastala
. U obracunskom bilansu kumulirana su salda tekuceg racuna bilansa placanja,
koja su se morala finansirati zaduživanjem u inostranstvu. Obracunski
bilans cesto se naziva i bilansom medunarodnog investicionog položaja
zemlje, pošto saldo tekuceg racuna platnog bilansa meri neto inostrane
investicije u zemlji – ako se radi o deficitu u instranstvu, ili
investicija u inostranstvu – ako se radi o investicijama u inostranstvu
u slucaju suficita. Medutim, šema i metodologija iskazivanja obracunskog
bilansa nisu medunarodno usaglašene i pored toga što Medunarodni
monetarni fond raspolaže relativno tacnim podacima ove vrste za svaku
zemlju. Zbog toga se šema obracunskog bilansa razlikuje medu zemljama,
ne samo zbog toga vec i zbog razlicite strukture medunarodnih obaveza
i potraživanja.
Obracunski bilans u našoj zemlji pokazuje, u prvom redu finansijske
zajmove i robne kredite, a u nekim zemljama, koje nemaju znacajne direktne
inostrane investicije, obracunski bilans, prvenstveno pokazuje razlicite
oblike investiranja.
Obracunski bilans ima veliku analiticku vrednost, zato što prikazuje
medunarodne dužnicko poverilacke odnose na osnovu kojih se ceni stepen
zaduženosti i medunarodne kreditne sposobnosti.
Struktura platnog bilansa
Platni bilans se može presecati na razlicite nacine. Ovom prilikom
razmotricemo samo parcijalne bilanse koje eksplicitno ili implicinto sadrži
poslednja, važeca šema platnog bilansa Medunarodnog monetarnog
fonda.
Vrednost izvoza i uvoza robe odreduju stanje u trgovinskom bilansu koji
može da bude uravnotežen u suficitu ili deficitu. Trgovinski
bilans je najstariji, i u mnogim zemljama najznacajniji deo platnog bilansa.
Bili bi ispravnije koristiti izraz ''bilans robne razmene'', s'obzirom
na cinjenicu da i mnoge druge transakcije ( na primer: usluge ) u osnovi
predstavljaju trgovinu.
Naredne transakcije obuhvataju usluge što se ne retko, naziva i ''nevidljivim''
izvozom i uvozom, jer ne podrazumeva fizicko kretanje stvari: saobracajne
usluge, kao jedne od njih, registruju placanja i naplata prevoza robe,
što je najcešce, pracanje i troškovima osiguranja, turisticke
usluge ukljucuju trošenja stanovništva jedne zemlje u drugoj
zemlji; profesionalne i druge poslovne usluge u savremeno vreme sve su
znacajne stvake platnog bilansa i beleže prihode i rashode za radnje
ucinjene stranim licima u oblastima menadžmenta konsaltinga i marketinga,
patente, licence, kao i prenošenje drugih prava. Zbir vrednosti svih
tih transakcija, ukljucujuci i saldo trgovinskog bilansa, odreduje bilans
robe i nefaktorskih usluga.
Faktorske usluge predstavljaju narednu stavku u platnom bilansu. Kapital,
kao jedan od faktora proizvodnje angažovan u inostranstvu donosi
prinos koji zavisno od svrhe njegovog usmerenja, može da bude u obliku
kamate ( kada je kapital dat na zajam ) ili profita ( kada je on investiran
). Veoma je bitno da se kretanja tih sredstava iz jedne zemlje u drugu
razdvoje od kretanja kapitala, bilo zajmova, bilo investicija koji se
registruju u drugom bilansu. Prinosi drugog faktora proizvodnje –
rada – takode se transferišu u inostranstvo: radnici koji su
privremeno zaopsleni u inostranstvu, kao i iseljenici, uobicajeno jedan
deo zarade, u obliku tzv. ''doznaka'' šalju u svoju maticnu zemlju.
Zajedno sa svim prethodnim stavkama, time je kompletiran bilans robe i
usluga.
Jednostrani transferi kao što su pomoci ili pokloni drugih država
ili pojedinaca, predstavljaju naredne stavke u platnom bilansu i njihovim
obuhvatom, zaokružen je tekuci platni bilans.
Iako su te transakcije najcešce u obliku kapitala, one se u vecini
sistematizacija registruju u
tekucem delu platnog bilansa, jer ne zahtevaju protiv uslugu, kao što
je to, na primer: kod klasicnog kredita - kamata.
Naredni, veliki agregat u okviru platnog bilansa je kapitalni bilans,
za koji je najbitnije kretanje dugorocnih direktnih i portfolio investicija.
Kapitalni bilans se nalazi ispod linije kojom se izdvaja tekuci bilans.
S'obzirom na nacelo dvostrukog knjigovodstva po kome se vodi platni bilans,
saldo tekuceg bilans, i saldo kapitalnog bilansa su u apsolutnim iznosima
jednaki, ali su im predznaci suprotni.
U kapitalnom bilansu su kretanja dugorocnog i kratkorocnog kapitala i
promene monetarnim rezervama. Stoga kapitalni bilans ima ulogu finansiranja
deficita tekuceg bilansa.
Osnovni ( bazicni bilans ) se od tekuceg bilansa formalno razlikuje po
tome što sadrži i sva kretanja dugorocnog kapitala. Suštinska
razlika je u tome što osnovni bilans, pokušava da izrazi ravnotežu
ili neravnotežu bilansa placanja na srednji rok, smatrajuci da su
sve tekuce transakcije i kretanja dugorocnog kapitala autonomni, stabilni
tokovi koji izražavaju osnovnu tendenciju u platnom bilansu.
Kretanje kratkorocnog kapitala u vecini zemalja izdvojeno se registruje,
mada je to u pojedinim državama, gde su vrste finansisjskih operacija
veoma brojne, prilicno otežane. Zajedno sa svim prethodnim transakcijama,
njime je odreden globalni platni bilans.
Konacno, racun zvanicnih kapitalnih trasakcija predstavlja poslednji veliki
podbilans, platnog bilansa. On, pre svega, registruje promene, u potraživanjima
i dugovanjima centralne banke jedne zemlje u odnosu na centralne banke
drugih zemalja. Takode ona obuhvata zlato, rezerve inostranih valuta,
rezervnu poziciju i kredite MMF-a, kao i specijalna prava vucenja.
Stanje platnog bilansa
S obzirom na to što se platni bilans vodi po nacelu dvostrukog knjigovodstva,
svaka ulazna stvaka ulazna stavka mora imati izlaznu protivstavku, tako
da je on tehnicki uvek u ravnoteži. Da bi se izbegle zabune, koje
su inace ceste, valja imati u vidu da se u platnom bilansu beleži
novcani izraz stavki: kretanje kupovne moci po raznim osnovima. Stavke
koje znace priliv kupovne moci ( debit ), nose predznak minus. Drugim
recima platni bilans ne zapisuje kretanje realnih vrednosti, to jest robe
i usluga nego samo njihov novcani izraz. Inace, izvoz odliv realne vrednost
iz domace privrede u uvoz znaci priliv realne vrednosti iz inostranstva.
Ako je platni bilans uvek tehicki u ravnoteži, ekonomski obicno
nije, nego ima ili suficit ili deficit, buduci da su zbirovi autonomnih
kredtitnih i autonomnih debitnih transakcija retko jednaki. Drugim recima,
nejednakost ovih zbirova znaci da platni bilans nije u ravnoteži,
to jest postoji ili suficit ili deficit. Medutim suficit ili deficit platnog
bilansa nisu isto što i profit i gubitak, pošto platni bilans
samo beleži priliv i odliv kupovne moci, a ne uslove pod kojima se
to cini. Da li je platni bilans u ravnoteži ocenjuje se, dakle, po
tekucem bilansu.
Stanje platnog bilansa je od velike važnosti, jer utice na dve izrazito
važne varijabile makoroekonomske politike – cene i zaposlenosti:
a) Suficit tekuceg platnog bilansa teži da povisi ili održi
agregatnu tražnju, te time da povisi ili održi nivo domacih
cena ili zaposlenosti, ili oba.
b) Deficit tekuceg bilansa teži da snizi ili apsorbuje višak
agregatne tražnje sa odgovoarajucim kontrakcionim dejstvom na domace
cene i na zaposlenost, ili na oboje.
Drugim recima, suficit tekuceg bilansa deluje ekspanzivno, jer povecava
tražnju za domacim dobrima i uslugama. Tako on povecava nivo dohotka
i zaposlenosti. Deficit tekuceg bilansa deluje kontrakciono, pošto
domacu tražnju prebacuje na strano tržište. Ali, deficit
ipak nije sredstvo za domacu deflaciju jer vodi iscrpljivanju domacih
deviznih rezervi.
Uravnoteženje platnog bilansa
Za vlade nije problem neravnoteža platnog bilansa koja je posledica
suficita, nego dificita. Prema tome, kada se govori o neravnoteži
platnog bilansa misli se na deficit tekuceg biliansa. Mere za njegovo
otklanjanje zavise od njegovog porekla, to jest od prirode neravnoteže.
S tog stanovišta razlikuju se njena tri oblika: privremena ili slucajna;
ciklicna; i strukturna.
a) Privremena ili slucajna neravnoteža je posledica delovanja
nekog iznenadnog cinioca, kao što su na primer, prirodne nepogode.
b) Ciklicna neravnoteža je proizvod poremecaja prouzrokovanih ciklicnim
krizama u domacoj privredi.
c) Strukturna neravnoteža je proizvod nedovoljne konkurentske sposobnosti
i domace privrede na svetskom tržištu zbog cinilaca u realnoj
ekonomiji,kao i što su: nedgovarajuca domaca ponuda ( strutura društvenog
proizvoda ), niža proizvodnost rada, niži nivo tehnologije,
nedovoljna štednja odnosno investicije, visoki troškovi proizvodnje,
prekomerna strukturna zavisnost od inostranstva i slicno.
Ispravna dijagnoza platno – bilansne neravnoteže važna
je za izbor i kombinovanje mera za njeno otklanjanje. Mere za njeno otklanjanje
platnobilansne neravnoteže svrstavaju se u dve grupe: prilagodavanje
i finansiranje platnobilansne neravnoteže.
U slucaju privremene ili neravnoteže država se oslanja na finansiranje
deficita iz deviznih rezervi. U slucaju ciklicne neravnoteže država
obicno intereveniše sredstvima iz deviznih rezervi. Cilj je da se
neutrališe pocetni udar na bilans i da se privreda zaštiti od
poremecaja sa svetskog tržišta. Teorijski, time se domaca privreda
od uvoza inflacije i deflacije. Primenjuje se uz ekspanzivnu politiku,
dok domaca privreda nije upala u depresiju. Prateca mera je devizna kontrola.
U slicaju strukturne neravnoteže nužna je politika prilagodavanja
platnog bilansa. Po pravilu, u borbi protiv neravnoteže platnog bilansa
vlasti se služe kombinovanjem metoda finansiranja deficita i metoda
prilagodavanja. U metode finansiranja spadaju :
a) pokrivanje deficita iz domacih deviznih rezervi;
b) pokrivanje deficita zaduživanjem u inostranstvu.
U metode prilagodavanja platnog bilansa spadaju:
a) deflacija; b) devalvacija; c) devizna kontrola
Finansiranje deficita platnog bilansa je palijativ. Ono samo privremeno
ublažava problem, ali ga ne rešava: ne otklanja uzrok neravnoteže.
Finansiranje je obicno samo kupovanje vremena za prilagodavanje, buduci
da ono ne daje rezultate trenutno. Cesto u pocetnoj fazi donosi i pogoršanje,
da bi kasnije bila postignuta svrha. Prilagodavanje naime, ima za cilj
da domacu privredu prinudi da posluje u skladu sa potrebama platnog bilansa.
To povlaci promene u alokaciji izvora menjanje strukture proizvodnje i
izvoza i uvoza, povišenje proizvodnosti rada, ubrzavanje tehnološke
obnove i slicno.
Uglavnom, finansiranje je metod koji deluje u oblasti formalne ekonomije,
a prilagodavanje teži za odgovarajucim promenama u realnoj ekonomiji.
Prilagodavanje, u krajnjoj analizi, ima za cilj povecanje konkurentnosti
domace privrede na svetskom tržištu.
Inflacija
Inflacija predstavlja prosto rast opsteg nivoa cena. Drugim recima inflacija
predstavlja taku vrstu monetarne pojave, kod koje dolazi do pojave vece
kolicine papirnog novca u prometu nego sto je potrebno, dolazi do smanjena
vrednosti novca, a povecanja cena robe. Inflacija dovodi do poremecaja
ekonomskih tokova i ometa rast i razvoj.
Inflacija moze biti jednokratna pojava. Primer jednokratne inflacije je
nastanak ”Prvog naftnog skoka” 1973 godine kada je cena sirove
nafte cetvorostruko poskupela. Mnoge zemlje nisu mogle brzo da se prilagode
ovako brzom i enornom skoku cena nafte i usle su u zonu visoke inflacije.
Treba napomenuti da se 1979 godine desio i ”drugi naftni skok”
sa ponovnim porastom vec visokih cena nafte. No njega su mnoge zemlje
lakse podnele nego prvi iz 1973 godine. Medjutim naspram jednokratne (
okrutne ) inflacije imamo i zemlje sa hronicnom inflacijom u kojima ovakva
vrsta spoljnih skokova pogorsava i inace lose stanje na trzistu koje je
nastalo iz sasvim drugih razloga. U zemljama sa hronicnom inflacijom spada
i nasa.
Drugi put je zemlja usla u hiper inflaciju u februaru 1992 i u njoj se
nalazila citava 24 meseca sve do 24 januara 1994 godine. Tada je postinuta
druga najveca na svetu hiper inflacija gde je u poslednjem mesecu rast
cena iznosio 313 miliona odsto. Rekli smo da je inlacija u SCG tip hronicne
inflacije u poslednih 15 god stalno smo imali visoke godisnje stope rasta
cena. Sigurno je da su na inflaciju uticali spoljni skokovi: naftni udari
duznicka kriza i raspad zemlje. No i bez tih spoljnih uticaja na agregatnu
ponudu mora da je postojao neki unutrasnji proces koji je generisao hronicnu
inflaciju.U suprotnom ne bi postojao neprekidan rast cena.
Da li je je godisnji rast cena od 10% zabrinjavajuci- Nije ako se nasa
godisnja promena (stipendije, studentsi krediti, plate i penzije ) takodje
povecaju za 10%.
Samo u tom slucaju nas zivotni standard ostace nepromenjen. Kada bi smo
mogli tacno da predvidimo tacnu stopu inflacije i sasvim uskladili i sasvim
uskladili cenu i dohotke uzimajuci stopu inflacije u racun prilikom tog
uskladjivanja, teret inflacije ili troskovi ne bi postojali ili bi bili
vrlo mali.
U stvarnosti medjutim ljudi najcesce grese u predvidjanju stope inflacije
i nisu u mogucnosti da joj se prilagode. Sto je stopa inflacije veca i
uz to vise fluktuira to su problemi: redisribucije dohotka, neizvesnost
o smanjenju investicija teskoce u platnom bilansu veci, ozbiljniji i tezi.
Takodje, inflacija uzrokuje opstu neizvesnost, posebno u poslovnom svetu.
Neizvesnost je u toliko veca ukoliko stopa inflacije vise fluktuira, a
fluktuicije su vece sto je stopa inflacije visa. U takvim okolnostima
nijedna ekonomska kalkulacija se ne moze tacno napraviti. Preduzeca su
neodlucna i obeshrabljena za dalja ulaganja. To ce smanjiti stopu privrednog
rasta. S druge strane, nastajanje ekonomske politike da reducira stopu
inflaciju, mogu istovremeno voditi daljoj redukciji stope privrednog rasta
posebno u kratkom roku.
Kada privredu jedne zemlje opterecuje relativno visoka inflacija, proizvode
koje izvozi bice skuplji i zbog toga manje konkurente na svetskom trzistu.
A proizvodi koji se uvode bice znatno jeftiniji nego isti domaci proizvodi.
Posledica je ocigledna, izvoz ce da opada, a uvoz da raste obaveze placanja
u inostranstvu uvezenih roba u vecoj su potraznje za naplatu od inostranstva
izvezenih roba. Zbog toga ce se bilans placanja, ili platni bilans zemlje
pogorsavati.
Ipak, ukoliko je stopa inflacije jednocifrena, troskovi inflacije mogu
biti relativno mali. Medjutim, ako inflacije izmakne kontroli i razvije
se u hiper inflaciju, ili cak mega inflaciju same osnove privrede se dovode
u pitanje. Preduzeca neprestano povecavaju cene svojih proizvoda i usluga
u nastojanju da pokriju ekstremno brz rast troskova, zaposleni traze ogroman
rast plata da bi pokrili astronomski rast troskova zivota. Opsta praksa
cena i plata odvija se kroz stalno rastucu inflacionu spiralu. Niko vise
ne zeli da stedi novac, svi nastoje da ga sto pre potrose, s obzirom dam
u kupovna stopa stalno opada. Sto vise, svi nastoje da novac sasvim iskljuce
iz upotrebe prelazeci na tramp.
Vrste inflacije
Inflacija je stara koliko i tržišna privreda. Posmatrano na
duži rok, cene rastu. Medutim, ne znaci da inflacija nužno prati
pad realnog dohotka. Istorija pokazuje da cene rastu u vreme ratova i
ekonomskih kriza, ali se više ne vracaju posle ratova i kriza na
prvobitni nivo. Poput bolesti koja razara tkivo ljudskog organizma, tako
i inflacija razara privredu. Da bi se inflacija sanirala, potrebno je
prethodno izvršiti klasifikaciju u tri kategorije:
- umerena inflacija;
- galopirajuca inflacija;
- hiperinflacija.
Posle definisanja ovih vrsta inflacija, definisacemo i uravnoteženu,
neuravnoteženu i neocekivanu (nepredvidenu) inflaciju.
Umerena inflacija
Umerena inflacija podrazumeva lagan rast cena. To su jednocifrene godišnje
stope inflacije. Kad su cene relativno stabilne, ljudi imaju poverenje
u novac. Ljudi rezonuju: novac je jednako vredan danas i gotovo isto vredan
za godinu dana, pa se isplati držati ga.
Poslovni ljudi i obican (potrošac) svet sklapaju dugorocne ugovore
u domicilnoj valuti, zato što veruju da cene nece znacajnije otici
izvan postojecih okvira za robu koju kupuju ili prodaju. Ljudi jednostavno
veruju da ce njihova novcana sredstva zadržati svoju relativnu vrednost.
Galopirajuca inflacija
Galopirajuca inflacija predstavlja dvo ili trocifrenu inflaciju, u rasponu
od 20, 100 ili 200% na godinu dana. Ovakvu vrstu inflacije mogu imati
i razvijene industrijske zemlje. Tako su, na primer, Argentina, Brazil
i druge latinoamericke zemlje, imale stope inflacije od 50-700% na godinu
dana 1970-ih i 1980-ih godina. Kada se galopirajuca inflacija jednom ukoreni
u privredno tkivo, nastaju ozbiljni ekonomski poremecaji.
Hiperinflacija
Mnoge privrede prežive galopirajucu inflaciju, ali veoma teško
hiperinflaciju. To je vreme smrti, kao kad kancer uništava ljudsko
telo. Teško je i poverovati da se hiperinflacija od milion ili cak
milijardu posto na godinu dana može izdržati.
Primer:
Pocetkom 1920-ih godina, mlada Vajmarska Republika se borila u pokušaju
da otplati teške reparacije i zadovolji svoje kreditore. Nije mogla
dovoljno pozajmiti niti toliko podici poreze da bi podmirivala vladine
izdatke, pa se stoga štampao novac. Novcana masa astronomski je porasla
od pocetka 1922. do decembra 1923, a cene se vrtoglavo rasle, jer su ljudi
izbezumljeno nastojali da se reše svoga novca pre nego što potpuno
izgubi vrednost.
Inflacija iskrivljuje relatvne cene i smanjuje ekonomsku efikasnost. Težina
inflacije meri se i time da li je bila ocekivana ili nije. U tom smislu
razlikujemo:
- uravnoteženu inflaciju;
- neuravnoteženu inflaciju i
- neocekivanu (nepredvidenu) inflaciju.
Uravnotežena inflacija
Uravnotežena, anticipirana inflacija podrazumeva godišnji rast
od, na primer 10%. Promena cena nikog ne iznenaduje. Sve se povecava ne
10% (hrana, odeca, obuca, plate, kamate) itd. U ovoj situaciji gotovo
niko ne bi bio zabrinut. Efikasnost upotrebe resursa velicine BDP-a ostale
bi neporomenjene velicine. Jednostavno receno, troškovi rastu 10%,
ali i dohodak 10% brže. Nema ni zarade ni gubitka.
Neuravnotežena inflacija
Neuravnotežena inflacija pogada relativne cene, troškove i poreska
opterecanja. Npr. imamo neefikasnost kao posledicu neuravnotežene
inflacije kad se cene ne prilagodavaju inflacionim trendovima, kao što
je slucaj s novcem i porezom. Ako stopa inflacije poraste 10% na godinu
dana, tada realna kamata na novac pada od 0 na -10% na godinu dana. Vlada
ne može ispraviti ovaj poremecaj.
Nepredvidena iflacija
Nepredvidena - neocekivana inflacija podrazumeva velika iznenadenja. Ona
znacajno deluje na raspodelu dohotka i bogatstva. Neocekivani skok cena
neke ce osiromašiti, a druge obogatiti, a malo uticati na efikasnost
upravljanja u fabrikama. Efekti nepredvidene inflacije izaziva socijalne
probleme.
Inflacija je cist monetarni fenomen.
Po shvatnju koje zastupaju monetaristi inflacija je cist monetarni fenomen.
Najpoznatiji zastupnik ove teorije je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju
Milton Fridman. Privredni subjekti zele da drze odredjen kolicinu novca
zbog njegove kupovne snage, odnosno zbog mogucnosti da njime kupe odgovarajucu
kolicinu robe. Zbog toga potraznja za novcem jeste potraznja za relnim
novcem, jer niko ne pati od novcane iluzije da sto vise ima novca ujedno
ima i vece bogatstvo. Samo ako veca masa novcanica omogucava kupovinu
vece mase roba, onda se zaista radi o vecem novcanom bogatstvu. Realni
dohodak odredjuje velicinu robnih transakcija, pa veca kolicina robnih
kupoprodaja nuzno zahteva vecu masu novca. Kamatna stopa jeste mera oportunitnetnog
troska drzanja novca. Ako je kamatna stopa veca, raste propustena dobit
sto se novac drzi kod sebe, a ne u banci i to smanjuje spremnost privrednih
subjekata da drze realnu masu novca.
Na trzistu novca ponuda realnog novca M1/P mora biti jednaka njegovoj
traznji koju obelezavamo sa L ( y, r )
Ponuda realnog novca = Teznja za realnim novcem M1/P = L ( u,
r )
Kamatna stopa se uvek tako prilagodjava da omogucava uspostavljanje ove
jednakosti. Sta se sada desava ako se iznenada poveca masa novca koju
narodna banka pusta u opticaj- Znamo da se na kratak rok cene i normalne
plate sporo prilagodjavaju. Zato dolazi, najpre do pada kamatne stope
i do porasta investicija i potrosnje po tom osnovu. Zato potrosnja za
robom na trzistu radi kupovine vise nego sto je ima. Nakon porasta cena
smanjuju se realne plate. Radnici mogu realno da kupe manje robe nego
pre. Zato traze reviziju ugovora o platama. Preduzeca im izlaze u susret
jer inace ostvaruju veci profit zbog vecih cena. Medjutim na prelasku
iz srednjeg u drugi rok rast normalnih plata prelazi rast cena, tako da
i realne plate pocinju da rastu. Preduzeca sada menjaju svoje odluke o
obimu prizvodnje i pocinju da odpustaju radnike.
Krajnji efekat je sledeci:
-rast novcane mase
-rast cena i normalnih plata
-drustveni proizvod i zaposlenost ostaju isti.
Promene u novcanoj masi dovode samo do promene cena ali ostavljaju realne
velicine, kao sto su drustveni proizvod i zaposlenost nepromenjeni.
Tehnicki receno, potraznja za realnim novcem je pogodna i svaka promena
ponude novca od strane narodne banke diskretno vodi u porast cena, jer
je to jedini mehanizam koji moze ove dve velicina da uravnotezi.
Inflacija nije cisto monetarni fenomen.
Po drugom shvatanju ne osporava se da je inflacija monetarni fenomen,
ali se postavlja pitanje zasto dolazi do njega. Njihov je kljucni argument
da iskustva sa hiper inflacijom pokazuju da centralna banka emituje novac
i tokom inflacije i tokom potpune stabilizacije cena. Ako je novac iskljucivi
uzrocnik inflacija onda bi period stabilizacije cena nakon inflacije zahtevao
prestanak emisije novca. Kako se to ne dogodja nego se novac i dalje emituje,
pristalice ovog shvatanja pomeraju teziste svoje rasprave ka faktorima
koji dovode do porasta cena i koje posticu centralne banke da prilagode
emisiju novca tekucoj inflaciji.
Makro ekonomska ravnoteza privrede zahteva da se izjednace tri drustvena
racuna:
Kapitalni racun = Budzetski racun + platni bilans S-I = ( G+B-T
) + ( E-M )
“S”-stednja
“I”-investicija
“G”-drzavna robna kupovina
“B”-transverni izdaci
“T”-porez
“E”-kolicina domace proizvedene robe prodatih
na stranoj pijaci(izvoz)
“M”roba proizvedena u inostranstvu a prodata
iza na nasem trzistu (uvoz)
Inflacija nastaje kao posledica:
-deficita javne potrosnje na budzetskom racunu
-deficita platnog bilansa na racunu tekuceg placanja sa inostranstvom
Neravnoteza na desnoj strani ove jednakosti pokrece mehanizam inflacije
koji se ubacuje ne samostalna centralna banka sa svojom emisijom novca.
Zato dolazi do izjednacavanja agregatne ponude i agregatne traznje na
visem nivou cena. Uspostavljanje ravnoteze pogadja kapitalni racun i nivo
investicija, zbog cega dolazi do promene drustvenog proizvoda i zaposlenosti.
U tom smislu novac nije neutralan, jer sa promenom novcane mase i cena
menjaju se realne velicine kao sto su realne plate realna kamatna stopa,
drustveni proizvod i zaposlenost. O neutralnosti novca moze se govoriti
samo na dugi rok.
Uloga inflacije u ekonomiji
Jedan od efekata inflacije jeste da generalno inflatorno okruženje
obeshrabruje spuštanje cena roba i usluga, i posebno nadoknada za
radnu snagu; tako da postaje lakše prilagodavanje relativnih nivoa
cena. Cene mnogih proizvoda imaju po svojoj prirodi tendenciju da rastu
vremenom, tako da napori da se monetarnom ili drugom politikom održi
stanje nulte inflacije (konstantnog nivoa indeksa cena) imaju veoma negativan
efekat, u smislu pada cena, prodaje, prihoda i konacno nivoa zaposlenosti,
na druge privredne grane. Stoga mnogi ekonomisti i privrednici smatraju
da umeren nivo inflacije "podmazuje tockove privrede". Mere
kojima se održava potpun nivo stabilnosti cena mogu takode voditi
(i najcešce vode) do deflacije (konstantnog pada cena), koja može
biti izuzetno destruktivna, i dovesti do bankrota i recesije, cak i depresije.
Na primer, Velika Depresija 1929. u Sjedinjenim Državama bila je
velikim delom izazvana krutom federalnom monetarnom politikom.
Mnogi u finansijskim krugovima smatraju da je "skriveni rizik"
od inflacije esencijalan podsticaj da se raspoloživi kapital investira,
kroz dužnicke, vlasnicke papire, ili direktno, umesto jednostavne,
i neproduktivne, akumulacije. Sa ove tacke gledišta, inflacija je
tržišni izraz takozvane vremenske vrednosti novca. Drugim recima,
ako je (zato što ekonomija funkcioniše, i novac se može
korisno investirati) jedan dinar danas nekome vredniji nego isti taj dinar
godinu dana kasnije, onda bi i u ekonomiji kao celini trebao da postoji
popust za "novac u buducnosti". Na taj nacin, iz ove perspektive,
inflacija predstavlja/kvantifikuje neizvesnost u pogledu vrednost novca
u buducnosti.
Iznad ovih, generalno relativno niskih nivoa, medutim, inflacija se smatra
sve štetnijom po ekonomiju, kroz efekat "diskontovanja"
(smanjivanja tekuce realne vrednosti) prethodno obavljenih ekonomskih
aktivnosti. Posebno, kako je inflacija cesto rezultat akcija Vlade usmerenih
na povecanje kolicine novca u opticaju, Vladin doprinos je inflatornom
okruženju (u smisli gore vec objašnjene negativne realne kamatne
stope) postaje de fakto porez na držanje novca, štednju. Kako
inflacija raste, ovaj "porez" na štednju raste i ohrabruje
trošenje i pozajmljivanje, što povecava brzinu kruženja
novca i kamatne stope, što samo utvrduje i dodatno podiže inflatorni
pritisak, i konacno stvara zacarani krug. U ekstremnim slucajevima, a
takve je moguce izbeci jedino veoma odgovornom i nezavisnom politikom,
ovo rezultira hiperinflacijom. Posledice su brojne!
• Povecana nesigurnost obeshrabruje investicije i štednju.
• Preraspodela prihoda i bogatstva.
Kao prvo, prihodi ce biti prerasporedeni od ucesnika u ekonomiji koji
zavise od fiksnih prihoda (na primer penzionera), ka onima koji zavise
od operativnih prihoda ili plata, koji mogu držati korak sa inflacijom.
Drugo, na slican nacin, ako poverioci iz raznih razloga nisu u stanju
da se prilagode inflaciji, bogatstvo ce biti prerasporedeno od poverilaca
fiksiranih obligacija ka dužnicima. Tipican primer, kada je Vlada
neto dužnik, kao što je obicno slucaj, na ovaj nacin se ovaj
dug smanjuje preraspodelom realnog novca ka Vladi. Ovo je poznato pod
nazivom "inflatorni porez", i uzrok je mnogih ekonomija palih
u hiperinflacijama zbog neodgovornih Vlada.
Spoljnotrgovinski rizik: ako je domaci nivo inflacije viši od spoljnjeg,
ovo ce oslabiti spoljnotrgovinski balans, a time zatim i valutni kurs.
"Troškovi izlizanih donova": Kako inflacija obezvreduje
gotov novac, ucesnici u privredi ce generalno težiti tome da u svakom
trenutku drže što manje efektivnog, ili lako dostupnog likvidnog
novca, što donosi dodatne realne transakcione troškove. (Ovaj
naziv se odnosi, u suptilnoj šali, na troškove zamene donova
na cipelama koji se izližu zbog cestih odlazaka do banke.)
"Troškovi menija": Cene koje se cesto menjaju takode imaju
svoje realne troškove, kao na primer restorani koji moraju cesto
ponovo štampati menije. Tokom hiperinflacije u SRJ 1993, ovakvim
troškovima se, samo donekle, stalo na put uvodenjem ad hok "bodova"
kao nezvanicne valute, cija je vrednost bila obicno vezana za kurs nemacke
marke na crnom tržištu ili drugo relativno realno merilo nivoa
inflacije.
I, konacno, hiperinflacija, koja se dešava kada se porast inflacije
potpuno otrgne kontroli, na veoma brutalan nacin ometa normalno funkcionisanje
ekonomije i njene sposobnosti da proizvodi.
Slicno kao gore, u ekonomiji u kojoj su neki od sektora indeksirani inflacijom
(tj. sposobni su da prate njen rast) a drugi nisu, inflacija vrši
preraspodelu bogatstva sa neindeksiranih sektora ovima prvima. U malim
kolicinama dakle, inflacija se može smatrati izborom monetarne, fiskalne,
ili recimo razvojne politike, obeshrabrujuci cuvanje i gomilanje likvidnog
kapitala i podsticuci investicije. Preko tog nivoa, medutim, efekat postaje
preuvelican, i investitori se najednom nalaze u situaciji u kojoj "investiraju
u inflaciju", što samo dalje podstice inflaciju. Iz svih ovih
razloga, i potrebe za ogranicavanjem inflacije preko malenih stopa koje
diskontuju prošlu ekonomsku aktivnost i dekuražiraju gomilanje
gotovine, najveci broj Centralnih Banaka formulišu za osnovni cilj
stabilnost cena, uz osetnu, ali malu i kontrolisanu stopu inflacije kao
cilj. Nezavisne monetarne institucije, medutim, uglavnom mogu reagovati
elasticno i prilagodavati kako svoje ciljeve, tako i poteze kojima se
oni postižu, opštim ekonomskim kretanjima, te nivou postignutog
i ciljnim pravcima razvoja
Povodom vesti da je inflacija u Zimbabveu u aprilu ove godine dostigla
rekordnih 1.042,9 odsto, postavši najviša u današnjem svetu,
britanska agencija Rojters je danas emitovala sledeci pregled neslavnih
primera hiperinflacije - u Argentini, Brazilu, Nemackoj i Jugoslaviji.
ARGENTINA: Posle više decenija užasne
inflacije, Argentina se u avgustu 1993. godine vratila na jednocifrenu
godišnju inflaciju. Cetiri godine pre tog datuma, cene u toj zemlji
hiperinflacije utrostrucavale su se u toku samo jednog meseca. Predsednik
Karlos Menem podsetio je da je, kada je stupio na taj položaj, godišnja
inflacija bila oko 5.000 odsto. Valuta austral u vreme predsednikovanja
njegovog prethodnika, koja je vredela više od dolara, pala je bila,
cak, na 690 za dolar.
BRAZIL: Suzbijajuci hiperinflaciju, u martu
1990. godine Brazilska nova vlada uvela je drakonske monetarne reforme
i zamrzla više od 100 milijardi dolara u vlasništvu pojedinaca
i kompanija. Mesec dana pre toga, Brazil je bio suocen s rekordnom mesecnom
inflacijom od 73 odsto. U julu 1994. godine predsednik Itamar Franko i
ministar ekonomije Rubens Rikupero snizili su mesecnu inflaciju na jednocifrenu
vrednost sa 47 odsto koliko je iznosila mesecno.
NEMACKA: Za Nemce inflacija je još uvek
sramna rec iz dvadesetih godina prošlog veka, kada je za veknu hleba
trebalo poneti punu korpu novca. Vajmarska vlada suocena s reparacijama
u vrednosti 33 milijarde dolara, pocela je da štampa novac. Godine
1922. najviša novcanica štampana je u vrednosti 50.000 maraka.
Godinu dana kasnije štampale su se novcanice u vrednosti 100 milijardi
maraka. U najgore vreme nemacke hiperinflacije, dolar je vredeo 80 milijardi
nemackih maraka.
JUGOSLAVIJA: Privreda Jugoslavije posle raspada
jedinstvenog tržišta zemlje 1991. godine suocila se s hiperinflacijom
kada je budžetski deficit poceo da se pokriva štampanjem novca.
U decembru 1993. godine, hiperinflacija je bila viša od miliijardu
odsto. U decembru te godine troškovi života su u odnosu na novembar
porasli za 2.839 puta, a za više od 6.000 milijardi puta u odnosu
na pocetak godine. Na crnom tržištu, koje je jedino i postojalo
u to vreme, vrednost jednog dolara porasla bi za dan sa 1.100 milijardi
na 3.000 milijardi dinara.
ZAKLJUCAK
Platni bilans je sistematski pregled transakcija domace zemlje sa inostranstvom,
odnosno domacih rezidenata s' nerezidentima u odredenom vremenskom razmaku,
obicno u toku jedne godine. Taj pregled obuhvata medunarodno kretanje
robe, usluga i kapital, bez obzira na to kada ce se placanje efektivno
izvršiti.
Platni bilans ne prikazuje stanje fondova na pocetku i kraju perioda,
ti jest, ne beleži stanje medunarodnih obaveza i potraživanja
zemlje, vec samo njihove promene u toku godine.
Platni bilans se vodi po principima dvojnog knjigovodstva. Svaka transakcija
se beleži sa dve promene koje se medusobno potiru.
Platni bilans u svakoj zemlji, sastavlja se po odredenoj metodologiji
i šemi koju preporucuje MMF.
Osnovne transakcije platnog bilansa su: izvoz i uvoz robe, usluga ( turizam,
saobracaj i dr.), kamate na date i primljene kredite, doznake iz inostranstva,
dati i primljeni krediti i promene deviznih rezervi.
Uz dopunske informacije, platni bilans, omogucuje ocenu realnosti deviznog
kursa, verovatnoce pooštravanja ili popuštanja deviznih ogranicenja,
ocenu kreditne sposobnosti zemlje i mnogo drugih važnih karakteristika
ekonomskih odnosa sa inostranstvom.
Nosiocima domace ekonomske politike, platni bilans služi kao izvor
informacija za preduzimanje mera kako bi taj položaj bio što
povoljniji. Platni bilans je tehnicki uvek u ravnoteži zato što
se vodi po nacelu dvostrukog knjigovodstva gde svaka ulazna stavka mora
imati izlaznu protivstavku. Ako je platni bilans uvek tehnicki uvek u
ravnoteži, ekonomski obicno nije nego ima ili suficit ili deficit.
Da li je platni bilans u ravnoteži ocenjuje se po tekucem bilansu.
Za vlade nije problem neravnoteža platnog bilansa koja je posledica
suficita, nego deficita. Prema tome, kada se govori o neravnoteži
platnog bilansa, milsli se na deficit tekuceg bilansa. Mere za otklanjanje
platno - bilansne neravnoteže svrstavaju se u dve grupe: prilagodavanje
i finansiranje platnobilasne neravnoteže.
Pored platnog bilansa, promene i stanja u ekonomskim odnosima sa inostranstvom
registruju se i u drugim bilansima, od kojih su najvažniji devizni
bilans i obracunski bilans.
Inflacija predstavlja rast opšteg nivoa cena, tj. povecanje novca
u opticaju. Ona ne mora u svakom slucaju biti negativna pojava, ali u
osnovi jeste. Možemo je podeliti na umerenu, galopirajucu i hiperinflaciju.
Inflacija i platni bilans:
• Inflacija izaziva deficit platnog bilansa
• Zatim rast robnih fondova < novcane tražnje - pritisak
na domacem tržištu dovodi do - rasta cena
• Sami tim deo nezadovoljene tražnje podstice - rast uvoza
• Cene domace su vece od cena inostrane robe - jeftiniji uvoz
• Izvoz se ne isplati
– U zemlji je sigurna realizacija, nesigurna realizacija u
inostranstvu
– Gubici zbog precenjenog deviznog kursa, jer inflacija smanjuje
kupovnu snagu novca - DK postaje precenjen - devalvacija ili depresijacija
• Devizna kontrola (administrativna kontrola uvoza) –
sprecava da se višak domace tražnje realizuje na inostranom
tržištu - dodatni pritisak na domacem tržištu, izoluje
domacu privredu u odnosu na svetsko tržište
• Smanjenje vrednosti domace valute (deflacija) u odnosu na njen
standard -zlato ili drugu valutu do kojeg dolazi odlukom monetarnih vlasti
• Cilj: uravnoteženje platnog bilansa- smanjenje uvoza i povecanje
izvoza
Literatura
1) IMF, 1977. god.
2) Caves, R. Frankel J. and Jones R. , „World Trade and Paymenets“,
Harpel Colinins, 1990. god.
3) Dr. O. Kovac, „Platni bilans i medjunarodne finansije“,
1994. god.
4) Meade, J.E. (1951.) The Theory of International Ekonomic Policy,
Volume, the Balance of Payments ( London )
5) Prof. dr Jovan Jednak, Osnovi ekonomije, Beograd, 2005.
6) Prof. dr Bogdan Ilic, Makroekonomija, Beograd, 2005.
www.ekonomit.co.yu
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|