|
Nastanak i razvoj Interneta
U
savremenom svetu broj novih korisnika Interneta vrtoglavo raste. Internet
koriste svi — od dece do staraca. Neki Internet posmatraju kao bezgranicni
izvor zabave; drugi se njime služe da bi, u okviru svojih profesija,
sticali nova saznanja i kontaktirali sa kolegama širom sveta. U novije
vreme sve veci broj komercijalnih preduzeca nastoji da iskoristi nesluceni
potencijal Interneta kao jeftinog elektronskog kanala distribucije.
Moderne banke,
takode, sticu sve cvršce uporište u ovom novom, virtuelnom svetu,
koristeci troškovnu efikasnost informacione infrastrukture Interneta
za automatizaciju najsitnijih transakcija u bankarstvu. Male inovativne
firme, ali i citavi konzorcijumi sastavljeni od najvecih proizvodaca softvera,
hardvera, kompanija iz oblasti telekomunikacija i sl., ulažu ogromna
sredstva i napore u razvoj novih platnih sistema i transakcionih mehanizama
na Internetu, poput onih baziranih na „inteligentnim"
karticama i digitalnom novcu. Internet se, gotovo „preko noci"
uvukao u sve sfere našega života.
Da bismo bolje shvatili znacaj Interneta u savremenom svetu, neophodno
je da se upoznamo sa njegovim nastankom i razvojem, strukturom, i sistemom
protokola i adresa bez kojih bi njegovo funkcionisanje bilo nemoguce.
Pored toga, neophodno je uzpoznati se i sa aplikacijama i korisnicima
Interneta.
Nastanak i razvoj funkcionisanja mreže
Internet je infrastruktura koja povezuje racunare
putem telekomunikacija. Nastao je 1969. godine, kada je pseudo–nezavisna
Agencija za napredne istraživacke projekte (Advanced Research
Projects Agency — ARPA), koju je osnovala americka vlada pri
Ministarstvu odbrane Sjedinjenih Država u cilju razvoja strateških
projekata iz oblasti komunikacija, finansirala malu grupu racunarskih
programera i elektronskih inženjera da redizajniraju nacin na koji
racunari funkcionišu.
Rezultat ovih napora bio je ARPANET, prva racunarska mreža. ARPANET
je zamišljen kao mreža koja je trebalo da obezbedi
komunikaciju vojnih laboratorija, vladinih biroa i univerziteta, na kojima
se realizuju brojni projekti od interesa za armiju. Tokom sedamdesetih
godina ARPANET je postojano rastao, da bi ga 1975. u potpunosti preuzelo
Ministarstvo odbrane, pretvorivši ga u sadašnju DDN (Defense
Data Network — DDN). Internet, naslednik ARPANET–a, osnovan
je 1980. godine od strane Nacionalne fondacije za nauku (National
Science Foundation — NSF), a obuhvatio je na desetine hiljada
istraživaca i studenata, iz privatnog sektora i sa univerziteta,
koji su bili povezani na ovu mrežu preko racunarskih centara u svojim
institucijama.
Sedam godina kasnije, Internet je povezan sa ARPANET/DDN mrežom i
tako je nastao NSFNET. Ova mreža je u pocetku okupljala uglavnom
akademske institucije širom Sjedinjenih Americkih Država, a
prikljucile su joj se i NASA i druge državne agencije. Otprilike
u isto vreme, 1978. i 1979. godine, širio se i Usenet, konferencijski
sistem preko koga su (u pocetku) studenti i profesori americkih univerziteta
razmenjivali mišljenja o raznim strucnim i neformalnim temama. IBM
je 1977. godine osnovao BITNET, mrežu na koju je prikljucio najpre
univerzitetske racunare iz Sjedinjenih Država, a kasnije i iz Evrope
(projekat EARN) i drugih krajeva sveta.
Povezivanje racunara u mrežu je, naravno, bilo interesantno i komercijalnim
organizacijama koje su se, tokom osamdesetih godina, povezivale na razne
nacine. Nacionalna fondacija za nauku (NSF) je 1990. godine predstavila
projekat umrežavanja raznih organizacija i njihovih postojecih mreža,
najpre na nacionalnom, a potom i na globalnom nivou. Zadatak je bio da
se poveže EARN, koji je postojao u mnogim državama, JANET iz
Velike Britanije, NORDUnet koji je postojao u skandinavskim zemljama,
FUNET iz Finske itd. Na ovaj nacin nastao je Internet kakav danas poznajemo.
On nije bez razloga prozvan „mrežom svih mreža"
— sastavni delovi pri izgradnji Interneta nisu bili pojedinacni
racunari vec kompletne racunarske mreže organizovane na najrazlicitije
moguce nacine. Jedino zajednicko svim ovim mrežama bio je protokol
za komunikaciju, TCP/IP.
Ovakav nastanak Interneta uslovio je i upravljanje njime. Internet nema
vlasnika, tj. nijedna državna ili privatna institucija nema vlasništvo
nad njegovom celinom. Pojedine države i firme, istina, vlasnici su
delova komunikacionih kanala ili opreme koja se koristi, ali na Internetu
postoji samo jedno vlasništvo — svako je vlasnik svog racunara
koji je prikljucen na mrežu i ima neograniceno pravo da taj racunar
koristi kako želi i da na njemu drži sadržaje koje on smatra
potrebnim. To, dalje, znaci da svaki vlasnik racunara samostalno bira
nacin na koji ce se prikljuciti na mrežu, koje ce sadržaje primati
sa mreže i šta ce slati drugima.
Jula 1995. godine procenjeno je da se Internet sastojao od 120.000 host
racunara koji povezuju 40 miliona korisnika posredstvom 70.000 mreža.
Prema proceni firme Network Wizards sredinom 1997. godine na
Internetu je bilo 19.540.000 registrovanih racunara rasporedjenih u 1.301.000
domena. Najviše racunara nalazi se u komercijalnom (.com) domenu
— njih oko 4,5 miliona. Sledeci domen po broju racunara je domen
americkih univerziteta (.edu) sa 2,94 miliona racunara, a odmah iza njega
je domen provajdera (.net) sa 2,16 miliona racunara. Na cetvrtom mestu
nalazi se nacionalni domen Japana (.jp) sa oko 995.000 racunara. Interesantno
je napomenuti da, prema ovom pregledu, nacionalnom domenu Jugoslavije
(.yu) pripada 2.885 racunara. Drugim recima, mada Jugosloveni cine 0,2%
svetske populacije, naši racunari cine svega 0,015% Interneta. Prema
podacima firme Open Market , januara 1997. godine 58% svih racunara na
Internetu nalazilo se u Sjedinjenim Državama. Najpopularniji servis
za pretraživanje je Yahoo!,
kome dnevno pristupi 38 miliona korisnika. Od ukupnog broja racunara na
Internetu 23% nalazi se u komercijalnom (.com) domenu. Godine 1997. na
Internet je bilo prikljuceno 14,8 miliona domacinstava. Od ovog broja
svega je 15,6% (3,4 miliona) koristilo mogucnost on–lajn
trgovine, a procene firme Jupiter Communications govore da
ce 2002. godine preko 15 miliona domacinstava trgovati preko Interneta.
Internet je globalna racunarska mreža. Pre svega, pojam internet
znaci mreža unutar mreže, ili internkonekcija izmedju više
racunara. Strukturno postoje male mreže koje se medjusobno vezuju,
i time cine ovu strukturu. Internet se sve više naziva globalnom
mrežom informacija (velika internacionalna-globalna baza podataka).
Broj racunara na internetu se trenutno procenjuje na oko 150.000.000.
Kolicina informacija koju ti serveri poseduju je ogromna, i teško
je proceniti i prikazati realno kolika je ona zaista.
Istorija Interneta
Vec
od prvih dana pa sve do danas, Internet je proslavio mnogo „rodjendana“,
ali koji je pravi teško ce se složiti i najbolji poznavaoci
istorije informatike. Neki tvrde kako je to 1961. kad je dr. Leonard
Klajnrok na univerzitetu MIT prvi put objavio rad o packet-swiching
tehnologiji. Neki navode 1969. godinu kao godinu rodenja Interneta
jer je tada Ministarstvo odbrane SAD-a odabralo Advanced Research
Project Agency Network, poznatiju kao ARPANET, za istraživanje
i razvoj komunikacija i komandne mreže koja ce preživeti nuklearni
napad.
Sedamdesete godine donele su nekoliko veoma važnih otkrica koja su
obeležila razvoj Interneta kakvog danas znamo, a potom se dogodilo
i odvajanje ARPANET-a iz vojnog eksperimenta u javni istraživacki
projekt. Verovatno je najvažniji trenutak bio 1983. kad je tadašnja
mreža prešla sa NCP-a (Network Control Protocol) na
TCP/IP (Transmission Control Protocol / Internet Protocol), što
je znacilo prelazak na tehnologiju kakva se i danas koristi.
Protokoli su standardi koji omogucavaju komunikaciju racunara putem
mreže, a 1983. godine manje od 1000 racunara je bilo spojeno sa ARPANET
koristeci relativno primitivni Netvork Kontrol Protokol, koji je uprkos
mnogim ogranicenjima, bio upotrebljiv u malim mrežama, i nije bio
dovoljno fleksibilan za širu upotrebu. Kako se ARPANET eksponencijalno
povecavao, videlo se kako je potreban opštiji pristup komunikacionom
protokolu kako bi mogli biti udovoljeni sve veci zahtevi i stvarana sve
komplikovanija mreža racunara.
Vinton Cerf koji je sa Robertom Kanom stvorio TCP/IP protokol, jednom
je rekao:
“Stvorili smo protokol koji ce se koristiti i u velikom mrežama
s velikom brojem racunara, protokol koji ce nositi Internet buducnosti,
što je znacilo da mora biti fleksibilan kako bi razlicite mreže
mogle funkcionisati u zajednickom okruženju.”
Naime vec je tada bilo jasno kako ce Internet biti velika mreža
sastavljena od velikog broja manjih mreža. Ali tada je prelaz na
TCP/IP bio kontraverzan: neki delovi informaticke zajednice želeli
su prihvatanje drugih standarda, a najviše se pominjao Open System
Interconection Protocol. ARPANET je pre službenog prelaza na
TCP/IP u nekoliko navrata iskljucio NCP prenos podataka kako bi uverio
„neverne tome“ da se NCP može iskljuciti po želji.
Vinton Cerf i Robert Kan poceli su rad na novom protokolu
puno pre 1983. godine, tacno 10 godina ranije javila se ideja o novom
protokolu, a sledecih godina su se razvijali i usavršavali detalji
protokola koji ce promeniti istoriju. Implementacija TCP/IP-a u tadašnje
vreme i operativne sisteme trajala je skoro 5 godina, dok je na ARPANET
bilo spojeno oko 400 racunara. Situaciju je pojednostavio detalj što
su mnogi racunari koristili Packet Radio i Packet Satellite koje su vec
nekoliko godina radile sa TCP/IP protokolom.
Internet u Srbiji
Internet u Jugoslaviji (Srbiji) pojavio se u februaru 1996. godine kada
je nacionalna akademska mreža preko provajdera BeoTelNet-a spojena
na Internet. Iste godine pocinju s radom prvi domaci komercijalni provajderi.
.
Trenutno u Srbiji preko 1.800.000 ljudi koristi Internet. Pristup Internetu
je uglavnom iz kuce (63%) i radnog mesta (23%), dok pristup iz internet
kafica cini zanemarljivih jedan odsto.
Vecina racunara u Srbiji još uvek se na Internet pozvezuje putem
telefonske linije - tzv. "Dajl Ap" (Dial Up) pristup, putem
kablovskog Interneta na svetsku mrežu se povezuje oko 60.000 korisnika,
a preko ADSL-a oko 65.000 korisnika. Primena novih tehnologija i povecanje
kapaciteta u sferama ADSLa i kablovskog Interneta, kao i sporadicno snižavanje
cena ucinili su širokopojasnu (eng. broadband) vezu dostupnijom
i traženijom, te je s toga primetan mesecni rast ADSL korisnika koji
iznosi oko 20% mesecno, kao i rast korisnika kablovskog Interneta oko
15% mesecno. Bežicni Internet je osrednje zastupljen. Broj korisnika
koji se na Internet povezuju na ovaj nacin je par hiljada.
Protokoli i adrese
Najvažniji rezultat razvoja ARPANET i DDN mreža jesu Transmision
Control Protocol i Internet Protocol (u nekim izvorima pominje
se i kao Interface Protocol), skraceno TCP/IP. Protokol za kontrolu prenosa
(Transmision Control Protocol — TCP) i Internet protokol
(Internet Protocol — IP) su protokoli za komunikaciju koji
se mogu smatrati kamenom–temeljcem Interneta.
TCP/IP protokoli kontrolišu komunikaciju izmedju
svih povezanih racunara. Ovi protokoli su dizajnirani tako da uspostavljaju
vezu izmedju svih vrsta racunara i mreža. Informacioni elementi (tzv.
„paketi") poslati preko mreže obicno sadrže adrese
pošiljaoca i primaoca. Jedan veliki skup podataka može se podeliti
na više paketa, koji zatim slede razlicite komunikacione puteve preko
Interneta, da bi se ponovo rekonstruisali na mestu prijema. TCP/IP je
konacno definisan 1983. godine kao jedinstven protokol i, kao takav, predstavlja
najefikasniji nacin za komuniciranje i razmenu informacija izmedju raznovrsnih
racunara i mreža.
Skup komunikacionih protokola na kome se bazira Internet naziva se TCP/IP
po dva osnovna protokola: IP (Internet Protocol) i TCP (Transmission
Control Protocol).
IP protokol funkcioniše na trecem sloju referentnog OSI modela. Implemetira
se na svim racunarima na Internetu, kao i svi ostali protokoli, kroz softversku
komponentu u okviru operativnog sistema racunara. Osnovna funkcija mu
je da pakete sa informacijama (datagrame) rutira od izvora do odredišta,
a na osnovu odredišne IP adrese. Svaki paket u zavisnosti od trenutnog
stanja saobracajnica na Internetu može putovati razlicitim putevima
nezavisno od drugih paketa iste poruke. IP ne garantuje isporuku svih
paketa bez greške, kao ni tacan redosled paketa na odredištu.
TCP protokol funkcioniše na cetvrtom sloju referentnog
OSI modela. Njegova osnovna funkcija je da obezbedi tacan prenos paketa
poruke izmedju dve proizvoljne tacke na Internetu. Naime, on sekvencira
pakete (obeležava ih rednim brojevima) i potom ih predaje IP-u da
ih prenese do cilja.
Osim ova dva protokola, na Internetu postoje i drugi protokoli i alati
na nivou aplikacija.
SMTP – omogucava slanje tekstualnih poruka
izmedju dva racunara (elektronska pošta)
FTP – omogucava prenos datoteke
izmedju dva racunara
Telnet – omogucuje povezivanje na
udaljenoj mašini.
Da bi se pristupilo Internetu, potreban je pristup do nekog racunara
koji je prikljucen na mrežu koja je povezana na Internet. U principu,
postoji cetiri nacina pristupa: Preko LAN mreže koja je stalno povezana
sa Internetom, Preko LAN mreže koja je povremeno povezana sa Internetom,
Preko telefonske linije sa biranjem i Preko kabla za kablovsku televiziju.
Svaki racunar na Internetu ima jedinstvenu adresu. Adrese odobrava Uprava
za dodelu internet brojeva (Internet Assigned Numbers Authority
— IANA) na osnovu ugovora sa Nacionalnom fondacijom za nauku. Trenutno
funkcije IANA–e vrši Institut informacionih nauka pri Univerzitetu
južne Kalifornije.
Kompozicija adresa koje se koriste na Internetu pokazuje vrstu domena.
Poslednji deo adrese naziva se imenom najvišeg domena (Top Level
Domain Name — TLD). TLD se sastoji od dva slova koja se odnose na
neku zemlju (na osnovu oznaka zemalja prema ISO 3166 standardu) ili od
tri slova koja predstavljaju oznaku izvesnog domena (com za komercijalni
domen, gov za vladu Sjedinjenih Država, edu za obrazovne institucije,
net za Internet provajdere, itd.).
Adresa racunara se sastoji od cetiri broja koja se
nazivaju okteti razdvojeni tackama. Tako je 193.203.17.22, 147.91.8.6
druga, 201.5.121.3 treca itd. ove adrese se nazivaju IP adrese, jer ih
koristi IP protokol iz familije TCP/IP protokola za pronalaženje
odredišta za poslatu poruku.
Ove numericke adrese su pogodne za korišcenje na racunarima, jer
su brojevi za njih prirodni. Medjutim, za ljude bi bilo izuzetno naporno
da adrese racunara na Internetu pamte u brojnom obliku. Onda bi za slanje
pisma kolegi morali da pišete adresu njegovog racunara: 193.201.18.3,
dakle vladan@[193.201.18.3].
Iz tog razloga se svakoj IP adresi može dodeliti jedna ili više
simbolickih adresa. Tako, umesto da pištete broj racunara, npr. 193.201.18.3,
pisacete adresu racunara koja može da izgleda ovako: rc.zastava.co.yu.
ovakav nacin zapisivanja na prvi pogled izgleda kripticno. Zato cemo prouciti
strukturu ovih simbolickih adresa. Princip je slican formiranju „obicnih“
poštanskih adresa: navodite ime coveka kome pišete, zatim ulicu
i broj, mesto i na kraju državu.
Analizirajmo adresu rc.zastava.co.yu citajuci je sa desne strane: yu oznacava
da poruka ide u Jugoslaviju, co (corporate) govori da se radi o nekoj
organizaciji koja nije akademska, državna ili vojna (one imaju posebnu
oznaku). Zastava je naziv organizacije gde se racunar nalazi i konacno,
rc je naziv racunara u firmi Zastava. Broj reci razdvojenih tackama nije
fiksan, pa se može pojaviti irc.grf.bg.ac.yu, koja govori da se racunar
nalazi u Jugoslaviji, da je u nekoj od akademskih institucija u Beogradu
i to na Gradevinskom fakultetu (grf), te da je ime racunara irc.
Svaka država ima svoju dvoslovnu oznaku kojom se završavaju
simbolicke adrese racunara iz te države. Tako Jugoslavija ima oznaku
yu, Britanija uk, Tajvan tw itd.
Struktura mreže
Struktura mreže Interneta prikazana je na slici 1. Treba, medjutim,
imati u vidu da se ova struktura neprestano menja. Struktura mreže
je predmet diskusije više grupa korisnika koji brinu o standardizaciji
i arhitekturi Interneta. Ove grupe obuhvataju: Odbor za arhitekturu Interneta
(Internet Architecture Board — IAB) koji se sastoji od
eksperata koji nadgledaju arhitekturu Interneta; Radnu grupu za Internet
inžinjering (Internet Engineering Task Force — IETF),
koja se sastoji od preko 600 pojedinaca koji doprinose standardizaciji
obezbedjenja, aplikacija, puteva, integraciji mreže itd.; Upravljacku
grupu za Internet inženjering (Internet Engineering Steering
Group — IESG), koja se sastoji od predstavnika IETF–a
i ima zadatak da koordinira sve IETF–ove napore u vezi sa standardizacijom;
i Grupu za Internet inženjering i planiranje (Internet Engineering
and Planning Group — IEPG), koja se sastoji prvenstveno od
menadžera koji upravljaju mrežama internet–provajdera.

Slika 1. Mrežna struktura
Interneta
IEPG se bavi obezbedjenjem odgovarajuceg dizajna, kao i tehnickim vezama
izmedju racunara na Internetu. Internet društvo (Internet Society
— ISOC) je više formalna organizacija, koja je osnovana 1992.
godine radi stvaranja jednog medjunarodnog foruma za države, privredu
i pojedince u cilju utvrdivanja pravila i procedura o korišcenju
Interneta.
Buduci tehnicki razvoj Interneta verovatno ce zavisiti od kontinuiranog
obezbedjivanja kapaciteta za skladištenje i prenos informacija zbog
povecanja broja korisnika.
Aplikacije i korisnici
Osamdesetih godina Internet je imao na desetine hiljada korisnika koji
su razmenjivali informacije putem elektronske pošte (e–mail),
„goufera" , i protokola za prenos datoteka (File Transfer
Protocol — FTP).
Pocev od 1990. godine broj korisnika i aplikacija na Internetu naglo je
porastao usled primene novih dostignuca, kao što je prelazak sa cisto
tekstualnih informacija na multimedijalne informacije i pojava aplikacija
za pretraživanje Internet sadržaja (tzv. veb citaci) , koje
su lake za upotrebu. Ostali faktori koji su uticali na razvoj Interneta
bili su: dalja stimulacija i sponzorstvo Interneta od strane vlada (pogotovo
od strane vlade Sjedinjenih Država), pad cena potrebne opreme i telekomunikacionih
usluga i sve veca eksploatacija Interneta od strane komercijalnih firmi.
Najpoznatije aplikacije na Internetu su:
(1) elektronska
pošta (e–mail) za razmenu elektronskih poruka i dokumenata
izmedju korisnika;
(2) World Wide Web (WWW)
koji obuhvata multimedijalne sadržaje i informacije;
(3) protokol za prenos datoteka (FTP), koji se koristi za prenos datoteka
sa/na odredjene racunare;
(4) grupe za prikazivanje novosti (newsgroups) i grupe za diskusiju (discussion
groups);
(5) Gopher, aplikacija koja se koristi za pretraživanje tekstulanih
informacija; i
(6) simulacija terminala (terminal emulation) koja se koristi da bi se
omogucilo nekom racunaru da se ponaša kao jedan od terminala nekog
cenralnog racunara ili servera.
Postoje i druge aplikacije (kao što su, na primer, telefonski razgovori)
, ali one još uvek nisu u široj upotrebi. Tekuca istraživanja
o upotrebi Interneta u Sjedinjenim Državama pokazuju da su tri najpopularnije
aplikacije na Internetu elektronska pošta (87%), World Wide Web (79%)
i prenos datoteka (42%).
Servisi
Kako je nastao Internet tako se povecavao i broj servisa koji su bili
na raspolaganju korisnicima. Od pocetne ideje – razmene poruka i
podataka izmedju korisnika razvili su se brojni servisi ciji se znacaj
takode vremenom menjao. Pomenucu neke koji su trenutno aktuelni.
- Elektronska pošta
- WWW (World Wide Web)
- IRC (Internet Relay Chat)
- FTP (File Transfer Protocol)
- Telnet
- Internet PHONE
- Radio i TV prenosi.
Elektronska pošta
Elektronska pošta (e-mail) najstariji je i najcešci nacin korišcenja
Interneta. Da bi se nekom korisniku poslalo pismo nije potrebno da on
u tom trenutku bude prisutan na mreži. Pismo stiže u »poštansko
sanduce« i prilikom pocetka rada korisnik dobija obaveštenje
o prispeloj pošti. Pre desetak godina pisma su i na svim kratkim
realacijama putovala nekoliko sati, pa i ceo dan. Danas izmedju bilo koja
dva racunara na svetu pisma samo izuzetno putuju duže od nekoliko
minuta.
Kao i klasicno pismo, i elektronsko pismo može da ima priloge u vidu:
tekstualnih dokumenata generisanim procesorima teksta, crteža, slika,
fotografija, glasovnih poruka, muzickih datoteka, filmskih sekvenci itd.
WORD WIDE WEB (WWW)
World Wide Web sastoji
se od informacija koje su uskladištene u posebnom formatu (poznatom
kao Hyper Text Markup Language —
HTML). HTML informacije mogu se citati posredstvom specijalnih aplikacija
— tzv. veb citaca. Trenutno se u širokoj upotrebi nalaze veb
citaci kao što su Netscape Navigator, Microsoft Internet Explorer
i sl. Dopune i nove verzije ovih programa neprestano se distribuiraju
preko Interneta. Informacije koje ostavlja neki korisnik ili organizacija
na Internetu zovu se houm pejdž (home page). Lokacija houm pejdža
odredjena je njenom adresom. Na primer, adresa http://www.primer.com ukazuje
na upotrebu protokola za prenos hiperteksta (HyperText Transfer Protocol
— HTTP) i na lokaciju HTML datoteke. Veb citac kome je naloženo
da ode na ovu adresu koristice informacije iz HTML datoteke na toj lokaciji
da prikaže grafiku, zvuk i tekst na racunaru korisnika. Važna
karakteristika HTML–a je što on omogucava da reference na druge
Internet adrese budu sadržane kao deo HTML datoteke. Kao rezultat
toga, moguce je kreirati veze (linkove) ili pokazivace ka drugim racunarima.
Korišcenje ovakvih veza i pokazivaca omogucava korisniku transparentni
pregled informacija. Korisnik ne mora da zna gde su informacije uskladištene
i može pristupiti informacijama širom sveta za nekoliko sekundi.
Klijent/server arhitektura cini osnovnu implementacionu platformu WWW–a.
Podaci su smešteni na WWW serveru. Softver na serveru odgovara na
upite WWW klijenata i šalje datoteke klijentima. Klijenti interpretiraju
datoteke i predstavljaju informacije na ekranu. Savremeni veb citaci omogucavaju
i izvršavanje aplikacionih modula na klijent–racunarima. Moduli
se pišu u savremenim programskim jezicima od kojih su trenutno najpopularniji
Java, JavaScript,
i ActiveX.
Komunikacija izmedju klijenata i servera obavlja se putem HTTP protokola,
koji je vrlo jednostavan. On omogucava krace vreme odgovora i manje opterecenje
servera. Sa druge strane, veza mora da se uspostavi za svaki upit. Svaki
dokument adresiran je na jedinstven nacin. Jedinstveni lokator resursa
(Uniform Resource Locator — URL) sastavljen je od adrese
servera, putanje do direktorijuma ili datoteke, i naziva datoteke.
Cinjenica da HTML aplikacije omogucavaju mnogim razlicitim korisnicima
da medjusobno komuniciraju navela je mnoge na ocekivanje da ce Internet,
a posebno World Wide Web, pružiti nove šoping i poslovne mogucnosti
potrošacima i trgovcima. Danas su trgovcima na malo na raspolaganju
razne vrste pristupa World Wide Web–u: korišcenje iskljucivo
u svrhu informisanja i reklamiranja;
reklamiranje i pružanje mogucnosti narucivanja, pri cemu se kasnije
placanje obavlja putem tradicionalnih kanala; kao i pružanje mogucnosti
placanja, pored mehanizama za reklamiranje i narucivanje. Finansijskim
institucijama na raspolaganju su cetiri podrucja primene World Wide Web–a:
(1) prezentacija informacija;
(2) prezentacija informacija sa dvosmernom (asinhronom) komunikacijom;
(3) interakcija sa korisnicima i
4) on–lajn bankarske transakcije.
Što se tice vršilaca usluga na Internetu, izveštaj o reklamiranju
iz 1996. godine pokazuje da je njihov neto–prihod u 1995. godini
bio 55 miliona dolara, obuhvatajuci 43 miliona dolara prihoda od prodaje
reklamnog prostora na World Wide Web–u i 12 miliona dolara od pružanja
on–lajn usluga korisnicima. Konacno, može se zapaziti da se
Internet sajtovi naglo razvijaju. Eksperimentalni World Wide Web sajtovi
dizajnirani su sa ciljem pronalaženja najuspešnije formule za
poslovanje i placanje preko Interneta. Mali poslovni prihodi preko Interneta
objašnjavaju se nedostatkom sigurnog i jeftinog mehanizma za placanje
preko Interneta. Medjutim, ulažu se ogromni napori i sredstva da
se razviju bezbedni protokoli za narucivanje i placanje, uz upotrebu kriptografskih
algoritama za šifriranje podataka.
Zakljucak
Ako u kuci ili, cešce, u školi imate dva racunara, verovatno
ste bar jednom pomislili da bi bilo dobro da izmedju njih postoji nekakva
veza. Napisali ste pismo na jednom racunaru, a onda je trebalo da ga odctampate
na drugom. Verovatno ste snimili fajl na disketu, preneli disketu na drugi
racunar i odatle pokrenuli program za štamanje. Pri tome ste se sigurno
zapitali „Može li to da se uradi na neki lakši nacin?“
Ako ste otišli korak dalje od želje i zaista pokušali da
povežete dva racunara, sigurno ste zakljucili da stvar nije ni jednostavna
ni pravolinijska: ma koji nacin da ste izabrali, trebalo je kupovati kartice,
razvlaciti žice, instalirati neki softver, sve to isprobavati, podešavati...
teško je povezati dva racunara, a kako li tek mora biti teško
da se poveže sto racunara- A milion racunara- Nemoguce-
Internet je samo prakticna realizacija „nemoguceg“ povezivanja
stotina miliona racunara u jedinstvenu mrežu.
Internet je globalna svetska racunarska mreža na koju je prikljucen
ogroman broj racunara. Broj racunara i korisnika Interneta se povecava
svaki dan eksponencijalnom brzinom.
Razvoj Interneta poceo je u SAD u doba hladnog rata (1969.god.), sa idejom
pravljenja mreže racunara koja bi obezbedila komunikaciju vojnih
labaratorija, vladinih biroa i univerziteta. Na takvoj mreži postojale
su vicestruke mreže i putanje izmedju racunara tako da bi u slucaju
kvara na nekom delu podaci mogli da se prenose drugim putem. Ovakav sistem
sa visokim stepenom medjupovezanosti bio je atraktivan i izvan vojnih
krugova. Tako je 1980.god. Nacionalna naucna fondacija (NSF) osnovala
na istim principima mrežu The Internet, koja je sedam godina kasnije
povezana na ARPANET/DDN i tako je nastao NSFNET. Ova mreža je u pocetku
okupljala uglavnom akademske institucije, a kasnije joj se pridružila
NASA kao i druge vladine organizacije.
Do 1995.god. najveci finansijer je bila NSF, koja je obezbedivala znacajan
deo sredstava, resursa i racunske infrastrukture potrebnih za funkcionisanje
Interneta. Medjutim, NSF je znacajno redukovala i sredstva i upravljanje
glavnim racunarskim mrežama i njihovo funkcionisanje prepustila provajderima.
Ovakav nastanak Interneta uslovio je i upravljanje njim. Internet nema
vlasnika, tj. nijedna država ili institucija nema vlast nad celinom.
Pojedine države ili firme su vlasnici delova komunikacionih kanala
ili opreme koje se koriste.na Internetu je svako vlasnik svog racunara
i ima neograniceno pravo da taj kompijuter koristi kako želi i da
na njemu drži sadržaj koje on želi. Svako vlasnik racunara
samostalno bira na koji ce se nacin prilkjuciti na mrežu, koje ce
njene sadržaje prenositi ili šta ce slati drugima.
Jedina stvar koja se rešava na centralizovani nacin na mreži
su adrese, pošto svaki racunar mora imati jedinstven identifikacioni
broj.
Internet je mreža od više desetina miliona racunara medjusobno
povezanih na razlicite nacine: u lokalnim mrežama, telefonskim linijama,
razlicitim vrstama kablova, satelitskim vezama, vezama kablovske tv itd.
bez obzira na nacin povezivanja na Internet, svaki racunar u ovoj mreži
može komunicirati sa bilo kojim drugim racunarom prikljucenim na
mrežu. Da bi se to obezbedilo, moraju da budu zadovoljena dva uslova:
- Svaki racunar mora imati jedinstvenu adresu u mreži i
- Racunari za medjusobnu komunikaciju moraju koristiti jedinstveni „jezik“-
protokol.
Literatura
- casopis “Svet kompjutera”
- casopis “Mikro”
- Popovic, S.: „Mreža u ocima statistike", Svet kompjutera
br. 2/98, 1998
- 1996 Online Advertising Report, Jupiter Communications, (http://www..jup.com)
- PC Magazine, vol. 17, YU#3, 25. april 1998
- http://www.zastita.co.yu/
- http://www.nw.com
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|