|
Bezbednosno - Obaveštajne službe Republike Srbije
Zakonom
o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije, koji je usvojen
11. decembra 2007. godine, utvrđeno je postojanje tri bezbednosno-obaveštajne
službe (dalje u tekstu: službe bezbednosti). Prva je Bezbednosno-informativna
agencija (BIA), koja predstavlja civilnu službu direktno podređenu Vladi,
kao i službu koja ima status posebne republicke organizacije. Vojnobezbednosna
agencija (VBA) i Vojnoobavaštajna agencija (VOA) vojne su službe, organizovane
kao organi uprave u sastavu Ministarstva odbrane i podređene ministru
odbrane i Vladi. Koordinacija njihovog rada i nadzor nad radom službi
uređeni su navedenim Zakonom, dok su nacin njihove organizacije, zadaci
i ovlašćenja, kao i druga pitanja uređeni posebnim zakonima. Do donošenja
tih zakona primenjuju se odredbe Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji
iz 2002. godine, kao i odredbe Zakona o službama bezbednosti Savezne Republike
Jugoslavije, donetog iste godine, ukoliko nisu u suprotnosti sa Zakonom
o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije (videti clan 22
tog Zakona, koji utvrđuje obavezu donošenja novih zakona o službama bezbednosti,
ali ne i rok u kome ti zakoni treba da budu doneti).
Bezbednosno-informativna agencija (BIA)
Bezbedonosno-informativna agencija je nastala 2002. godine transformacijom
Resora državne bezbednosti (RDB) u nezavisnu vladinu agenciju kada je
RDB izdvojen iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (MUP)
i od njega stvorena BIA. Autonoman status koji BIA ima obezbeđuje joj
to da bude posebna republicka orga- nizacija koja je podređena neposredno
Vladi. Na celu BIA nalazi se direktor koga potavlja i razrešava Vlada.
Po svojim zadacima, ona predstavlja centralnu bezbednosno-obaveštajnu
službu, nadležnu kako za obaveštajne, tako i za kontraobaveštajne i bezbednosne
poslove. Pripadnici BIA imaju pravo da primenjuju policijska ovlašćenja
prilikom obavljanja bezbednosnih poslova. U te poslove spadaju otkrivanje,
praćenje, sprecavanje i presecanje delatnosti organizacija i lica usmerenih
ka vršenju organizovanog kriminala
i krivicnih dela sa elementom inostranog, unutrašnjeg i međunarodnog
terorizma i najtežih oblika krivicnih dela protiv covecnosti i međunarodnog
prava, kao i protiv Ustavom utvrđenog poretka i bezbednosti Republike
Srbije.
Vojnobezbednosna agencija (VBA)
Vojnobezbednosna agencija je kontraobaveštajna služba Vojske Srbije,
koja je nastala iz Kontraobaveštajne službe (KOS) Vojske Jugoslavije (VJ).
Reformom službi bezbednosti izvršenom 2002. godine KOS je preimenovana
u VBA i izmeštena iz Uprave bezbednosti Generalštaba VJ, te stavljena
pod direktnu kontrolu ministra odbrane. Tako danas VBA predstavlja organizacijsku
jedinicu i stručni organ Ministarstva odbrane, koji je nadležan za kontraobaveštajnu
i protivterorističku zaštitu Vojske Srbije i Ministarstva odbrane. U njene
zadatke spada i otkrivanje, istraživanje i dokumentovanje krivičnih dela
počinjenih protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije i protiv
čovečnosti i međunarodnog prava, kao i najtežih krivičnih dela sa elementima
organizovanog kriminala. Tokom obavljanja tih zadataka pripadnici VBA
mogu upotrebiti oružje u nužnoj odbrani i u krajnjoj nuždi, kao i prilikom
lišavana slobode lica zatečenog u izvršenju krivičnog dela, koje pruža
oružani otpor.
Vojnoobaveštajna agencija (VOA)
Vojnoobaveštajna agencija predstavlja obaveštajnu službu Vojske Srbije
koja se na- lazi u sastavu Ministarstva odbrane. Njen glavni zadatak je
da prikuplja, analizira, pro- cenjuje i dostavlja podatke i informacije
(vojnog, vojnopolitičkog, vojnoekonomskog ili naučno-tehnološkog karaktera)
o potencijalnim i realnim opasnostima, aktivnostima i planovima ili namerama
stranih država i njihovih oružanih snaga, međunarodnih i stranih organizacija,
grupa i pojedinaca, koje su usmerene protiv Ministarstva odbrane, Vojske
Srbije, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i odbrane Republike Srbije.
Strateški pregled odbrane predviđa spajanje dve vojne agencije – VBA i
VOA – u jednu službu „mešovitog tipa”, u kojoj bi, dakle, bile objedinjene
vojna obaveštajna i vojna kontraobaveštajna funkcija. Ta ideja, međutim,
nije našla svoje mesto u novom Zakonu o osnovama uređenja službi bezbednosti
Republike Srbije, koji u članu 4 govori o ovim vojnim službama.
Nejasan status dve službe pri Ministarstvu spoljnih poslova
Zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije ne pominje
službe koje postoje pri Mini- starstvu spoljnih poslova – Služba za istraživanje
i dokumentaciju i Služba bezbednosti – na osnovu Zakona o službama bezbednosti
SRJ. Takođe, one se ne pominju ni u Zakonu o spoljnim poslovima. Sledi
stoga da je njihovo dalje postojanje bez zakonskog osnova, odnosno da
su one ukinute. Međutim, ostaje nejasno zbog čega u Zakonu o osnovama
uređenja službi bezbednosti Republike Srbije nije izričito utvrđeno kada
one prestaju sa radom i propisano šta će biti sa zaposlenima, opremom,
dokumentima i arhivama koje su bile u posedu tih službi, a što se uobičajeno
čini u slučaju ukidanja državnih institucija.
Koordinacija rada službi
Donedavno u Srbiji nije, a pre toga ni u SRJ, ni u SCG, postojalo jedinstveno
telo koje bi koordiniralo i operativno usklađivalo rad službi bezbednosti.
Taj nedostatak je bitno uticao na ostvarivanje jedinstva funkcionisanja
bezbednosno-obaveštajnog sistema. Usvajanjem Zakona o osnovama uređenja
službi bezbednosti Republike Srbije, krajem 2007. godine, kao i formiranjem
Savet za nacionalnu bezbednost, taj problem je normativno i, nadamo se,
stvarno prevaziđen. Savet za nacionalnu bezbednost je zadužen da koordinira
i usmerava rad službi bezbednosti. Clanovi Saveta su predsednik Republike,
predsednik Vlade, ministri odbrane, unutrašnjih poslova i pravde, nacelnik
Generalštaba Vojske Srbije i direktori službi bezbednosti. Sednice Saveta
održavaju se po potrebi, a najmanje jednom u tri meseca. Sednicama Saveta
predsedava predsednik Republike, koji i potpisuje zakljucke i druge akte
koje Savet usvoji. Osim koordinacije i usmeravanja službi, ovo telo nadležno
je i za njihovu kontrolu. Pored tog tela, istim Zakonom obrazovan je i
Biro za koordinaciju. On operativno usklađuje rad službi bezbednosti i
izvršava zakljucke Saveta za nacionalnu bezbednost, a cine ga direktori
službi i sekretar Saveta. U radu Biroa mogu ucestvovati i predstavnici
Ministarstva spoljnih poslova, direktor policije i nacelnici uprava policije,
Republicki javni tužilac, direktor Uprave carina, kao i rukovodioci drugih
državnih organa, organizacija i institucija.
Primena posebnih mera i ovlašcenja
Dve službe bezbednosti – BIA i VBA – imaju pravo na primenu mera tajnog
prikupljanja podataka, kojima se privremeno ogranicavaju pojedina ljudska
prava i slobode. Tako, na primer, direktor BIA ima zakonsko pravo da naloži
mere kojima se odstupa od nacela nepo- vredivosti pisama i drugih sredstava
opštenja, ali mu je za to potrebna pismena saglasnost predsednika Vrhovnog
suda Srbije ili ovlašćenog sudije tog suda. Odobrene mere mogu se primenjivati
najduže šest meseci, a na osnovu novog predloga direktora Agencije mogu
se produžiti još jedanput najduže za šest meseci. U slucaju VBA, za tajni
nadzor nad komunikacijama, kao i za tajni nadzor, odnosno za praćenje
i prismotru lica uz korišćenje tehnickih sredstava za dokumentovanje,
potrebno je imati prethodnu pismenu saglasnost istražnog sudije nadležnog
suda. Obe službe imaju pravo da u svom radu koriste mere tajnog prikupljanja
dokumenata i prodora u grupe, kao i da koriste tajne saradnike i lažne
identitete. Takođe, ove službe imaju pravo da primenjuju posebna ovlašćenja
prema Zakonu o krivicnom postupku. U te mere spadaju nadzor i snimanje
telefonskih i drugih razgovora ili komunikacija drugim tehnickim sredstvima,
kao i opticka snimanja lica. Zakonom je propisan postupak davanja odobrenja
za primenu mera tajnog prikupljanja podataka, te su utvrđena krivicna
dela povodom kojih se takve mere mogu preduzeti. Za izdavanje takve naredbe
Zakon ovlašćuje istražnog sudiju, a u naredbi se navodi obim i trajanje
mere. Mere mogu trajati tri meseca uz mogućnost produženja za još tri
meseca. Ovaj Zakon, takođe, ovlašćuje BIA da za krivicno gonjenje ucinilaca
krivicnih dela organizovanog kriminala može, osim prethodno navedenih
mera, koristiti još i mere pružanja simulovanih poslovnih usluga, sklapanja
simulovanih pravnih poslova, kontrole poslovanja određenih lica i angažovanje
prikrivenog islednika. U ovom slucaju sud odobrava primenu recenih mera
na šest meseci, a one se mogu produžiti najviše dva puta, i to u trajanju
po tri meseca.
Pod posebnim merama i ovlašćenjima najcešće se podrazume- vaju mere
tajnog prikupljanja podataka kojima se privremeno ogranicavaju pojedina
ljudska prava i slobode.
Na primer:
1. tajni nadzor telekomunikacionih usluga, delatnosti i prometa:
a) tajni nadzor sadržaja komunikacija b) tajni nadzor podataka o telekomunikacionom
prometu c) tajni nadzor lokacije korisnika d) tajni nadzor međunarodnih
telekomunikacionih veza
2. tajni nadzor poštanskih i drugih pošiljaka
3. tajni nadzor i tehnicko snimanje unutrašnjosti objekata, zatvorenih
prostora i predmeta
4. tajni pretres prebivališta osumnjicenog/ih
5. tajno praćenje i motrenje osoba na otvorenom prostoru i javnim mestima
6. tajno tehnicko snimanje osoba na otvorenom prostoru i javnim mestima
7. tajni otkup dokumenata i predmeta. Kada su ove mere u pitanju pravi
se razlika između onih koje predstavljaju blaži oblik kršenja ljudskih
prava i onih koje predstavljaju teži oblik njihovog kršenja, te je za
primenu ovih poslednjih najcešće potrebno prethodno dobiti pismenu sudsku
saglasnost.
Demokratska kontrola i nadzor
Demokratsku civilnu kontrolu i nadzor nad radom službi bezbednosti u
stabilnim demokratskim porecima najcešće obavljaju parlament, izvršna
vlast, sudski organi, saveti za nacionalnu bezbednost, revizorski uredi,
ombudsman i institucije građanskog društva – nevladine organizacije, mediji
i javnost. Od svih pomenutih institucija, parlament ima, zajedno sa svojim
odborima za bezbednosna pitanja ili specijalizovanim kontrolnim telima,
centralnu ulogu u kontroli i nadzoru nad radom službi bezbednosti u svim
zemljama. U Srbiji je Ustavom od 2006. godine utvrđeno da Narodna skupština
nadzire rad službi bezbednosti (clan 99) i ona taj nadzor ostvaruje neposredno
i posredstvom svog Odbora za odbranu i bezbednost. Odbor se sastoji od
sedamnaest poslanika, a na njegovom celu je poslanik iz opozicione partije.
Narodna skupština usvaja zakone i strategijska dokumenta (Strategija nacionalne
bezbednosti) kojima se normativno uređuje i usmerava rad službi bezbednosti,
odobravaju budžetska sredstva za njihov rad i raspolaže drugim parlamentarnim
sredstvima za vršenje nadzora. Prema Zakonu o BIA, direktor te službe
u obavezi je da dva puta godišnje Skupštini, odnosno Odboru i Vladi, podnese
izveštaj o radu Agencije i o stanju bezbednosti u Srbiji.
Zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije detaljno
uređuje nadzorna ovlašćenja nadležnog Odbora za odbranu i bezbednost
Narodne skupštine. Odbor nadzire: ustavnost i zakonitost rada službi bezbednosti;
usklađenost rada službi bezbednosti sa Strategijom nacionalne bezbednosti,
Strategijom odbrane i bezbednosno-obaveštajnom politikom Republike Srbije;
poštovanje politicke, ideološke i interesne neutralnosti u radu službi
bezbednosti; zakonitost primene posebnih postupaka i mera za tajno prikupljanje
podataka, kao i zakonitost trošenja budžetskih i drugih sredstava za rad.
Uz to, Odbor razmatra i usvaja izveštaje o radu službi bezbednosti; razmatra
predloge zakona, drugih propisa i opštih akata iz nadležnosti službi bezbednosti;
razmatra predloge, peticije i predstavke građana upućene Narodnoj skupštini
u vezi sa radom službi bezbednosti; pokreće inicijative i podnosi predloge
zakona iz nadležnosti službi; utvrđuje cinjenice o uocenim nezakonitostima
ili nepravilnostima u radu službi i njihovih pripadnika i o tome donosi
zakljucke i izveštava Narodnu skupštinu o svojim zaključcima i predlozima.
Takođe, Odbor ima pravo da izvrši neposredni nadzor nad radom službi bezbednosti,
a direktori službi dužni su da tom prilikom njegovim clanovima omoguće
pristup u prostorije službe, dozvole uvid u dokumentaciju, pruže podatke
i informacije o radu službi i odgovore na njihova pitanja. Naravno, clanovima
Odbora neće biti na raspolaganju podaci koji bi mogli da ugroze operacije
koje su u toku, podaci o identitetu službenika sa prikrivenim identitetom,
saradnika službi bezbednosti i trećih lica kojima bi otkrivanje podataka
moglo da škodi, podaci o metodama pribavljanja obaveštajnih i bezbednosnih
podataka i nacinu primene posebnih postupaka i mera, podaci i informacije
koje su pribavljene razmenom sa stranim službama i međunarodnim organizacijama,
kao ni tajni podaci i informacije drugih državnih organa u posedu službi.
Međutim, Odbor za odbranu i bezbednost suocava se sa dva krupna problema
koji mu ogranicavaju efikasnost rada. Prvi problem odnosi se na nepostojanje
jasnih kriterijuma za određivanje nivoa tajnosti dokumenata koji nastaju
u radu službi bezbednosti, postupak njihove klasifikacije i deklasifikacije,
izdavanje sertifikata za pristup klasifikovanim podacima, ali i na propisane
kazne za odavanje tajne. S tim u vezi, clanovi Odbora ne znaju koje informacije
imaju pravo da traže i dobiju od službi, a ovaj bi problem trebalo da
bude prevaziđen hitnim usvajanjem Zakona o zaštiti tajnosti podataka.
Drugi problem sa kojim se Odbor suocava jeste njegova relativna brojnost
i široka nadležnost. Naime, Odbor pokriva celokupni sektor bezbednosti,
što od njegovih clanova zaheva da poseduju strucna znanja o službama bezbednosti,
vojsci i policiji. Taj problem još više dolazi do izražaja kada se na
umu ima to da je jedan poslanik istovremeno clan više razlicitih skupštinskih
odbora. Zbog ovoga poslanici ne mogu efikasno obavljati svoj posao u odborima.
Pored Odbora nadležnog za bezbednost i Odbor za finansije, time što kontroliše
zakonitost trošenja budžeta, nadzire i kontroliše rad službi bezbednosti.
Pored Narodne skupštine i Saveta za nacionalnu bezbednost, znacajno mesto
u kontroli službi bezbednosti ima i Vlada. Ona postavlja direktore i druge
funkcionere službi bezbednosti i ima pravo da ih razreši dužnosti onda
kada nije zadovoljna njihovim radom. Takođe, Vlada ima u odnosu na službe
korpus funkcionalnih, organizacionih i personalnih ovlašćenja, koja inace
karakterišu njene odnose sa organima državne uprave, ukljucujući u to
i pravo da usklađuje i usmerava njihov rad i poništava njihove nezakonite
akte. S obzirom na razlicit status BIA (koja je posebna republicka organizacija)
i vojnih službi (koje su u sastavu Ministarstva odbrane), BIA se nalazi
pod neposrednom kontrolom Vlade, dok su vojne službe pod neposrednom kontrolom
ministra odbrane, a potom i Vlade. U skladu s tim, ministar odbrane ima
niz ovlašćenja u odnosu na vojne službe bezbednosti i pred Vladom ima
odgovornost za njihov rad. Sudska kontrola se zasniva najpre na kontroli
zakonitosti mera tajnog prikupljanja podataka, odnosno ostvaruje se time
što službe bezbednosti za njihovu zakonsku upotrebu moraju dobiti pismenu
sudsku saglasnost. Takođe, sudovi su nadležni da odlucuju o zakonitosti
konacnih upravnih akata u upravnom sporu, o eventualnoj krivicnoj odgovornosti
pripadnika službi, kao i o naknadi štete koju one nanesu građanima. Takve
nadležnosti imaju okružni sudovi i Vrhovni sud Srbije. Pored ovih organa,
određenu ulogu u nadzoru nad radom službi bezbednosti imaju i nedavno
formirane institucije – Zaštitnik građana (ombudsman), Poverenik za informacije
od javnog znacaja i Državna revizorska institucija. Ombudsman je nezavisni
državni organ koji predstavlja specifican vid spoljne kontrole rada uprave.
Formiran je radi zaštite i unapređenja sloboda i prava coveka, a deluje
autoritetom svoje javne funkcije. Svako fizicko ili pravno, domaće ili
strano lice koje smatra da su mu aktom, radnjom ili necinjenjem organa
uprave povređena prava može da podnese pritužbu Zaštitniku građana. Ombudsman
pokreće postupak po pritužbi građana ili po sopstvenoj inicijativi. Važnost
ove institucije ogleda se u tome što ona ne kontroliše samo formalno poštovanje
zakona, već i eticnost, nepristrasnost i korektnost u radu, kao i poštovanje
dostojanstva pojedinca u kontaktu sa javnom administracijom. Poverenik
za informacije od javnog znacaja treba da doprinese uklanjanju tradicionalne
zatvorenosti službi bezbednosti, kao i jacanju kapaciteta javnosti potrebnih
za kontrolu njihovog rada. Državna revizorska institucija ima znacajnu
ulogu u nadzoru i kontroli trošenja budžetskih sredstava svih državnih
institucija, te će imati pravo uvida i u strukturu budžeta službi bezbednosti.
Imajući u vidu to da se radi o novoformiranim institucijama, još uvek
je rano oceniti njihov rad.
No, dosadašnje iskustvo, posebno ono sa Poverenikom za informacije od
javnog znacaja, ukazuje nam na to da se pred institucije koje treba da
kontrolišu vlast cesto postavljaju prepreke još u fazi formiranja, poput
onih kao što su kašnjenje prilikom odobravanja akta o sistematizaciji
i prilikom dodele odgovarajućih prostorija ili finansijskih sredstava
za rad. Te prepreke cesto postaju srazmerno veće onda kada se pokaže
da neka institucija zaista deluje nezavisno od politickih struktura, kao
i onda kada svoj posao radi predano. Takođe, imajući u vidu to da su
poslanici u Parlamentu izabrali clanove Državne revizorske institucije,
veliko je pitanje koliko će oni u svom radu biti nezavisni u odnosu na
politicke partije. Konacno, institucije civilnog društva, a najpre udruženja
građana, istraživacki centri i mediji mogu da predstavljaju znacajan instrument
nadzora nad radom službi bezbednosti, kao što to pokazuje praksa u mnogim
razvijenim demokratskim društvima. Osnov njihovog interesovanja za rad
institucija bezbednosti je pravo građana na sopstvenu bezbednost i ucestvova-
nje u upravljanju javnim poslovima, a pretpostavka za vršenje te kontrole
je pristup informacijama od javnog znacaja. U Srbiji, međutim, niti postoje
brojna i specijalizovana udruženja građana i istraživacki centri koji
se na strucno bave pitanjima bezbednosti, niti su državne institucije
spremne da se podvrgnu kontroli javnosti i da svoj rad ucine transparentnim.
Izvori
• Osnovni dokumenti koji regulišu rad bezbednosno-obaveštajnih službi
Republike Srbije
• Ustav Republike Srbije, „Sl. glasnik RS”, br. 98/06.
• Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srbije, „Sl. glasnik
RS”, br. 98/06.
• Zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije, „Sl.
glasnik RS”, br. 116/07.
• Zakon o Bezbednosno-informativnoj agenciji, „Sl. glasnik RS”, br.
42/02.
• Zakon o službama bezbednosti SRJ, „Sl. list SRJ”, br. 37/02, „Sl.
list SCG”, br. 17/04.
• Zakon o organizaciji i nadležnostima državnih organa u suzbijanju
organizovanog kriminala. Službeni glasnik RS,
42/2002, 27/2003, 39/2003, 67/2003, 29/2004, 58/2004 i 61/2005.
• Zakonik o krivicnom postupku. Službeni list SRJ, 70/2001 i 68/2002
i Službeni glasnik Republike Srbije, 58/2004,
85/2005 i 115/2005.
• Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne
zlocine. Službeni glasnik RS, br. 67/2003 i 135/2004.
• Zakon o zaštiti podataka o licnosti, „Sl. glasnik RS”, br. 97/08.
• Zakon o zaštitniku građana, „Sl. glasnik RS”, br. 79/05 i 54/07.
• Zakon o slobodnom pristupu informacija od javnog znacaja, „Sl. glasnik
RS”, br. 120/04 i 54/07.
• Zakon o Vojsci Srbije, „Sl. glasnik RS”, br. 116/07.
• Zakon o odbrani, „Sl. glasnik RS”, br. 116/07.
• Vlada Republike Srbije. Uredba o korisnicima eksternih informacija
Bezbednosno-informativne agencije i vrstama
2009.edicija, „Sl. glasnik RS”, br.
• Strategija odbrane (2004)
• Bela knjiga odbrane DZ SCG (2005)
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|