NASTANAK I POJAM PRAVA
1. Problemi u definisanju prava
Pravo se može uglavnom posmatrati kao društvena pojava, kao
sredena celina pravnih normi i društvenih odnosa (pravni poredak)
i kao sistem prava, povezanost odredenih pravnih normi kao sistem. Kao
društvena pojava pravo se vezuje za mnoge druge društvene pojave,
a posebno za obicaj i moral. Medutim, zajednicko za pravo i druge društvene
norme da su to pravila koja regulišu ponašanja ljudi u društvu.
Država je dala osnovne elemente i ucinila razliku kod pravnih normi
u odnosu na druge društvene norme. Dakle država je ta koja daje
pravno obeležje normama i to se manifestuje u obezbedenju primene
norme, obezbjedenju sankcije u slucaju da se norme ne primenjuju. Država
stvara prvane norme ali ih mogu stvarati razne organizacije, pa i privatna
lica (statuti, ugovori). Prema tome za karakter pravnih normi nije bitno
ko ih stvara, vec da država obezbeduje primenu pravnih normi, da
ih sankcioniše jer država za razliku od drugih organizacija
raspolaže monopolom sile koja se manifestuje u primeni normi. Pojam
prava odreduju teoreticari i filozofi prava. Razlikujemo deskriptivne
(vrednosna neutralnost) i preskriptivne ( nisu neutralne, kriticki preispituju
pravo prema moralnim opšteljudskim standardima) definicije prava.
Prvi problem na koji nailazimo prilikom razmatranja uvodenja u pravo svodi
se na definiciju samog prava.Pravnici ne mogu definisati jednu definiciju
o pravu. Od toga kako je on odreden i shvacen zavisi dalje odredivanje
pojmova i proucavanja prava. Izgleda da nema apsolutno savremene najbolje
definicije. Cilj pravne nauke jeste da sistematizuje dostignuti nivo grade
o pravu kako bi moderna nauka prava imala materiajl za konstruisanje sopstvenog
odnosa prema prema opštem shvatanju prava.
2. Pravo kao norma i pravo kao fakt
Pravni poredak kao vrsta društvenog poretka koji je regulisan pravnim
normama ima svoja dva elementa, normativan i faktican. Kao nosioci dva
razlicita pogleda na svet izdvajaju se normativisti i fakticisti. Najizrazitiji
teoreticar normativizma je Hans Kelzen. Po normativistima kljuc za razumevanje
prava sadržan je u normi. Sve pojave dovesti u logican sklad sa normom.
Po shvatanju normativist pravo se uzdiže nad ljudskim ponašanjem.
Da pravo nije na ovaj nacin shvaceno ne bi bilo moguce razlikovati krivicno
delo ubistva od izvršenja smrtne presude. I jedno i drugo su ljudska
dela sa posledicom prestanka ljudskog života, tek uz ideju prava
može se uociti da je prvo protivpravno a drugo pravom opravdan prestanak
života.Ako pravo shvatimo kao fakt necemo razlikovati ako država
liši lice života ili to uradi kriminalac. Dok normativisti isticu
da je pravo sastavljeno od normi koje iskazuju ono što treba da bude,
fakticisti u pravu prepoznaju ono što jeste. Predstavnik pravnog
fakticizma V. Lundstet objašnjava: Pravo je uvek i po svemu fakticko
stanje i zbivanje, jedan fakticki poredak stvari smješten u postojecoj
društvenoj realnosti.
3. Pravo kao jezicki proces
Pravo je jedan specifican proces , odnosno deleatnost sastavljena od
misli koje se iskazuju jezikom- usmeno ili pismeno. Iskazi mogu biti
deskriptivni
i preskriptivni. Funkcija deskripcije je da obavještava o cinjenicama
i da na taj nacin posredno uticu na ponašanje ljudi, Funkcija preskripcije
je da obaveštavaju o necijim željama i volji i da tako neposredno
uticu na ljudsko ponašanje, podsticuci ih i usmeravajuci ih u odredenom
pravcu. Ocigledno je da normativizmom dominiraju preskriptivni a fakticizmom
deskriptivni iskazi.
4. Pravo kao vrednost
Radbruh izvodi pravo iz ideje pravde. Pojam prava je usmeren na ideju
prava koja ne može biti ništa druge nego pravda.
Dakle, pravo se može pojaviti kao vrednost kojoj teže skupine
ljudi željne dobre organizovanosti sa ciljem skladnog razvoja meduljudskih
odnosa. Opšteprihvatljive vrednosti covjecanstva i ljudske civilizacije
iz kojih izvire pravo kao vrednost su pravda, sloboda, mir, red i sigurnost.
5. Pojam prava
Pravo se može posmatrati filozofski, metafizicki, vezivati za pravdu,
slobodu, cast itd. Mi smatramo da pojam pravo treba odrediti pre svega
u najširem smislu kao društvenu pojavu.
Pravo je skup pravnih normi koje regulišu društvene odnose u
državi (državno-pravni poredak), usmeravajuci ih ka razvoju
i ostvarenju odredenih vrednosti i ciljeva, a cija je primena obezbedena
(sankcionisana ) državnom, njenim aparatom koji raspolaže monopolom
fizicke sile.
Prvi elemenat (normativnog karaktera): Pravo je skup pravnih normi
Drugi elemenat (sociološkog karaktera): pravo reguliše društvene
odnose u državi
Treci elemenat (faktickog karaktera): da se pravnim normama ostvaruju
vrednosti i ciljevi odredenog društva i države
Cetvrti elemenat (faktickog karaktera): da je primena pravnih normi obezbedena
(sankcionisana) državnim aparatom koji raspolaže monopolom fizicke
sile
Pravo ima funkciju da disciplinuje slobodu odnosno da reguliše odnose
u društvenoj zajednici. Pravo je nezainteresovano za neke odnose.
Samo oni odnosi koji su konfliktni ce se regulisati putem pravnih normi.
II PRAVNA NORMA
1. Pojam pravne norme
Pravne norme regulišu najbitnije društvene procese bez kojih
država ne bi mogla biti skladno uspostavljena. Za tipicne moralne
norme pravni poredak ne pokazuje interes, npr. Zabrana laganja drugih,
nemaju znacaj po funkcionisanje države jer ne tretira celovitost
društvenih pdnosa. (Muž prevario svoju ženu, on je prekršio
moralnu normu ali zbog toga nece biti ugroženi društveni odnosi
vec samo nekoliko pojedinacnih. Odnos medu moralnim normama nije hijerarhizovan
a medu pravnim normama postoji njihova medusobna hijerarhijska usaglašenost.
Kazne su kod moralnih normi fizicke a kod pravnih fizicke.
Pravo je sastavljeno od mnogobrojnih i raznovrsnih pravnih normi. Pravna
norma je osnovni element prava. Pravna norma je pravilo ponašanja
ljudi u društvu sankcionisano od strane države, njenim monopolom
fizicke prinude.
2.Elementi pravne norme
Svaka pravna norma sastavljena je odre]enih elemenata. Tek usaglašeno
sadejstvo ovih elemenata nam omogucava da stvorimo celinu koju odredeujemo
kao pravna norma. Kod pravne norme razlikujemo sledece delove, elemente:
predpostavku (hipotezu) dispozicije, dispozicija, predpostavku sankcije,
sankcija. Dva pravila u pravnoj normi su , primarno pravilo je dispozicija
a sekundarno sankcija.
Predpostavka (hipoteza)dispozicije – ukoliko se ljudi nadu u odredenoj
situaciji tek onda su obavezni da se ponašaju po pravilu koje je
propoisao stvaralac norme. Dispozicija predstavlja odredenu situaciju
, te opisivanje cinjenica koje cine tu situaciju i zovemo predpostavkom
dispozicije. U ovom delu pravne norme odreduju se uslovi, cinjenice. Dogadaji
od cijeg nastupanja zavisi primena pravne norme. Npr. Ustavna norma da
gradanin ima biracko pravo sa navršenih osamnaest godina može
se primeniti kada se ispuni predvideni uslov navršavanje 18 godina.
Svaka pravna norma ne mora imati predpostavku disopozicije (zajamceno
je pravo nasledivanja, zabranjen je prinudan rad.
Dispozija – ovim elementom odreduje se ponašanje ljudi zbog
toga je ona normativnog karaktera. U dispoziciji je sadržan zahtev
koji stvaralac norme upucuje adresatu. Adresat je vlastan da samostalno
donese odluku hoce li prihvatiti dispozicioni zahtev povodom njegovog
ponašanja ili ne.Pravna norma ne može biti bez dispozicije.
Vrste dispozicija: Prema nacinu na koji je formulisana zapovest, dispozicije
mogu biti:
- Naredujuce disp.– su pravila kojima se nareduje subjektu odredeno
ponašanje (svako je dužan da savesno vrši javnu i društvenu
funkciju)
- Zabranjujuce – zabranjuju subjektu odredeno ponašanje (zabranjen
je prinudan rad)
- Ovlašcujuce – sadrži pravila ponašanja u kojima
se subjekat ovlašcuje na odredeno ponašanje (svako ima pravo
na zaštitu zdravlja)
- opisne (indikitivne) – takva pravila u kojima se opisuje ponašanje
subjekta (odreduje sastav državnog organa, grb, zastava)
Prema stepenu odredenosti u dispoziciji, pravi se podela na:
- dispoziciju sa odredenim pojmovima – odredeni pojmovi su jasni
i precizni što omogucuje da se dispozicija vrlo lako primenjuje
- dispozicija sa neodredenim pojmovima – (npr. Pojam „osposobljavanje
za rad“ je neodreden )
- alternativne – subjekat u stvari može od dva ili više
ponašanja izabrati jedno i po njemu se ponašati
- diskrecione – u ovim dispozicijama se odreduje dva ili više
pravila po kojima se može ponašati državni organ
- dispozitivne dispozicije – ove dispozicije sastoje se u tome što
se odreduje izvesno ponašanje subjekta, ali se subjektima daje pravo
da mogu sami stvoriti pravilo ponašanja o istom odnosu.
Koliko se subjektima ostavlja sloboda u pogledu ponašanja dispozicije
dijelimo na:
- Kategoricke – sadrže samo jedno pravilo ponašanja. Ovim
dispozicijama ne ostavlja se nikakva sloboda subjektima u ponašanju
- Disjunktivne – koje daju dva ili više pravila. Daju izvesnu
slobodu subjektima u ponašanju.
Pretpostavka (hipoteza) sankcije – ovaj element se sastoji u opisu
prekršaja, povrede dispozicije. Ako ona nije odredena ne može
se primeniti sankcija. Ona je faktickog karaktera koja opisuje ljudsku
radnju kojom je ucinjen prekršaj, delikt (sadržina pretpostavke
sankcije). Sankcije su oštrije ukoliko je veci prekršaj. Subjekt
koji je povredio dispoziciju pravno je odgovoran za pocinjeni delikt.
Pod pravnom odgovornošcu treba podrazumevati podložnost odredenog
lica samoj sankciji. Prema principu pravne odgovornosti postoji objektivna
(ne istražuje se psihicki aspekt ponašanja) i subjektivna odgovornost
(kakav je psihicki odnos lica prema ucinjenoj radnji.).
Sankcija – je pravilo ponašanja cija je primena uslovljena
prekršajem dispozicije. Lice koje je ucinilo prekršaj dužno
je da se ponaša po sankciji (kod npr. Smrtne kazne državni
organ ce primeniti sankciju). U pravnoj normi odreduju se razne sankcije:
opomena,
ukor, novcana kazna..
Zbog znacaja i vasžnosti pravnog poretka sankcija se unaprijed odrežuju.
Ovo pravilo se naziva princip zakonitosti (legaliteta).Krivica i sankcija
moraju biti odredeni u normi pre nego što je delo ucinjeno.
Vrste sankcija: sankcije kao prinudne mere su mnogobrojne i vrlo razlicite.
- Sankcije se mogu podeliti prema težini prekršaja koji opet
zavisi od težine, velicine povrede interesa države. Osnovna
podela na teže i lakše.
- Sankcije se mogu podeliti s obzirom na vrstu dobara koja se oduzimaju.
- Sankcije se dele prema vrstama prekršaja i granama prava.
- Sankcije se mogu podeliti prema tome na koga su uperene, na koga se
primenjuju.
- U pravu postoje sankcije koje se odnose na posebnu oblast – medunarodno
pravo
3. Vrste pravnih normi
Osnovne podele u uvodu u pravo su:
- Uslovne i bezuslovne norme – Uslovne su one koje sadrže uslov.
Od ispunjenja uslova zavisi primena norme. Uslov se nalazi u pretpostavci
dispozicije. „Gradanin koji je navršio 18 godina života
ima pravo da bude biran.“ Bezuslovne norme ne sadrže uslov
„Zabranjen je prinudan rad“.Njihova primena nije uslovljena.
- Apstraktne (opšte) i konkretne norme – Apstraktne norme se
odnose na niz istovetnih slucajeva „Život covjeka je neprikosnoven“
a konkretne se odnose na odredeni slucaj „nareduje se rušenje
kuce u mestu N, u ulici na broju..
- Opšte (generalne) na sve gradane, posebne npr radnici i individualne
(pojedinacne norme) janko Jankovic je dužan da plati porez.
4. Povezivanje (hijerarhija) pravnih normi
Prvane norme kroz povezanost stvraju odredene celine i skupa cine pravni
poredak. Za pravni poredak narocito je važno povezivanje pravnih
normi po opštosti odnosno konkretnosti u regulisanju društvenih
odnosa a sa tim u vezi razlikujemo podelu na opšte i konkretne. Opšte
norme su iznad konkretnih. Postoje više (koje se nalaze u osnovnim
višim aktima kao što su ustav, zakon i niže opšte
norme koje se nalaze u nižim aktima kao što su uredbama, pravilnicima
i dr
Povezivanje pravni norme se izražava tako što se opšte
norme nalaze u zavisnosti i hijerahijsom odnosu prema stepenu opštosti.
Pravilo je da viši akti sadrže više norme, norme sa vecim
stepenom opštosti.
IV. IZVORI PRAVA
1. Pojam izvora prava
Pravo se izražava u pravnim aktima. Postavlja se pitanje izvora prava.
Tako dolazimo do izvora prava u materijalnom i formalnom smislu.
Materijalni izvori prava nisu vezani za pravne akte vec za društvene
faktore i uzroke koji stvaraju pravo, iz kojih izvire pravo.
Formalni izvori prava jesu opšti pravni akti jer imaju moc da stavraju
pravo, tj. druge i nove opšte pravne akte.
Pravna snaga je moc pravnog uticaja koji jedan pravni akt vrši na
drugi pravni akt.
Samo su opšti pravni akti izvori prava. Konkretnim pravnim aktom
se reguliše pravna praznina.
Da bi se u potpunosti razumeo formalni pojam kao i vrste izvora prava,
treba ukazati na dva pravna sistema:
Evropsko kontinentalni sistem je nastao pod uticajem rimskog prava. Pravo
se pojavljuje, izražava u opštim i konkretnim aktima, ali su
opšti akti izvor prava.
Anglo.saksonski pravni sistem u ovom sistemu pravo se stvaralo pod uticajem
obicaja i prakse ( kao i opšti i pojedinacni akti)
2. Vrste formalnih izvora prava
Pre svega kao formalin izvori prava pojavljuju se opšti pravni akti,
Prvo mesto bi pripalo ustavu, a zatim bi došli zakoni I drugi opšti
pravni akti koje donosi zakonodavno telo, potom bi došli akti izvršnog
organa I uprave (vlada) Posle ovih akata pravni akti vrhovnih sudova,
potom opšti pravni akti nižih teritorijalnih jedinica (opština)
cime bi se završila grupa opštih pravnih akata državnih
organa. Zatim bi došli akti koje donose društvene organizacije
kojima je država dala pravo na donošenje I cije norme država
sankcioniše
Izvori prava mogu biti I druge norme, akti I praksa. U ovoj grupi su
važni:
Pravni obicaji, sudski precendent, sudska praksa I praksa drugih organa
I pravna nauka.
V. PRAVNI AKT
1.Pojam pravnog akta
Pravna norma i pravni akt cine normativni deo pravnog poretka. U najširem
smislu pod pravnim aktom podrazumevamo sve ljudske radnje koje izazivaju
ljudske posledice. Nema spora oko toga da pravni akt predstavlja u suštini
kratko receno izjavu volje. Kao izjava volje , izraz razuma, pravni akt
je psihicki akt. Pravni akt je samo onaj psihicki akt koji sadrži
pravnu normu, odnosno pravne norme, ili pak predstavlja uslov za primenu
druge pravne norme (molba, žalba, izjava ne sadrže pravne norme
ali su uslov za primenu neke pravne norme). Pravnim aktima se stvara i
izvršava pravo. U pravnom aktu identifikujemo stvaranje pravne norme,
pravnu normu i materijalizaciju pravne norme.
U sferi razmišljanja pravnika prakticara pravni akt se shvata kao
pisani pravni tekst u kojem su sadržane pravne norme.
2.Odnos izmedu psihickog akta i njegove materijalizacije
Je da izmedu njih ima skladnosti podudarnosti, da je u aktu ono što
je donosilac akta i htio, da izmedu psihickog akta i njegove materijalizacije
nema razlike. Najprostiji oblik neslaganja je greška u izražavanju
(psihicki akt ili odluka volje netacno izražena). U slucaju zablude
donosilac akta smatra da su cinjenice tacne i na osnovu njih donosi akt.
3. Elementi pravnog akta
Kod pravnih akata razlikujemo dva elementa: oblik (formu) i sadržinu
(materiju).
Oblik (forma) pravnog akta
U obliku (formi), u formalnoj strani pravnog akta razlikujemo tri dela
(elementa): nadležnost, postupak i materijalizaciju.
- Nadležnost-odreduje se ko ce akt doneti
- Postupak- nacin kako treba doneti akt
- Materijalizacija – ispoljavanje pravnog akta –materijalizuje
se jezikom a najcešce sredstvo je pisana forma akta.
Sadržina (materija) pravnog akta
Razlikujemo dve moguce sadržine pravnog akta: pravnu normu ili uslov
za primenu pravne norme
Poštovanje sadržine još je važnije od poštovanja
forme pravnog akta.
Pojam pravnog akta u materijalnom smislu je prema sadržini pravnog
akta (kakvu pravnu normu(opštu ili pojedinacnu), koje delove pravne
norme (dispoziciju i sankciju), šta se reguliše u pravnoj normi
(državno i društveno uredenje, prava i dužnosti gradana.)
4. Donošenje pravnog akta
Pravne akte donose razni subjekti, ali najviše državni organi.
Regulisanjem donošenja pravnih akata obezbeduje se jedinstvo i zakonitost
u pravnom poretku.
5. Vrste pravnih akata
1. Prema subjektima koji ih donose
- Akte koje donosi državni organ
- Akte koje donose društvene organizacije
- Akte koje donose privatna lica
2. Prema vrstama društvenih odnosa
- Akti koji regulišu krivicno-pravne
- Imovinske
- Porodicne i dr. Odnose
3. Šta sadrže
- Pravnu normu
- Uslov za primenu neke druge pravne norme
4. Da li sadrže dispoziciju i sankciju
- Potpune (zakon)
- Nepotpune (upravni akt(rešenje, dozvola)
5. Kakva je pravna norma
- Apstraktne (opšte) -ustav
- Konkretne (pojedinacne) – sudska presuda
6. Opšti pravni akti
- Opšti akti su baza razvoja i delomo ih na: ustav, zakone, uredbe
i druge podzakonske akte državnih organa, statut i druge opšte
akte društvenih organizacija i ugovore.
6.1 .Ustav - Osnovni zadatak i cilj ustava ogranicenje države i državne
vlasti. Politicki stav pravno uoblicen je ustav
Ustav u formalnom smislu je akt koji donosi najviši organ u državi
po posebnom postupku u pisanoj formi.
Ustav u materijalnom smislu je akt koji sadrži opšte pravne
norme.
Ustav kao politicki akt – Osim što je najviši, opšti
pravni akt, ustav predstavlja i politicki dokument u kojem je sadržan
normativno-pravni, ali i formalno-politicki okvir za funkcionisanje politickih
institucija.
Podela ustava – osobenost engleskog ustavanog sistema prouzrokovala
je podelu ustava na pisane i nepisane. Osnova ove podele je forma u kojoj
je izražen ustavni tekst.
- Kodifikovan oni ustavi koji su celinom svoje materije sadržani
u jednom aktu, dokumentu koji i nosi naziv ustav
- Nekodifikovani razbacan u nekoliko razlicitih zakona
(u formalnom smislu znaci ko donosi i po kom postupku te akte a u materijalnom
sadržina)
6.2 Zakon
Posle ustava najvažniji akt u državi je zakon. Ustavne norme
regulišu najvažnije odnose u državi dok zakoni regulišu
društvene odnose po vrstama.
Zakon u formalnom smislu – je opšti pravni akt koga donosi
zakonodavni organ po posebnom (zakonodavnom) postupku i u pisanoj formi.
Nadležnost za donošenjezakona pripada zakonodavnoj vlasti koji
se donose po posebnom tzv zakonodavnom postupku. Postupak donošenja
zakona odlikuje nekoliko delova: predlaganje, raspravljanje, usvajanje,
objavljivanje i stupanje na snagu.
Zakon u materijalnom smislu je akt koji sadrži opšte pravne
norme koje su po važnosti odmah posle ustavnih. Zakonima se obicno
regulišu odredene vrste društvenih odnosa (imovinski, bracni)
Odnos izmedu zakona u materijalnom i zakona u formalnom smislu - Prva
pomisao pravnika na rec zakon podrazumevace zakon u formalnom i zakon
u materijalnom smislu.Moguce je da se ne podudaraju zakoni u materijalnom
i formalnom smislu.
Podele zakona – Zakoni se mogu deliti prema vrstama društvenih
odnosa koje regulišu npr imamo krivicne zakone u oblasti krivicno-pravnih
odnosa... Izmešu zakona mora postojati skladnost u regulisanju odnosa
i odredena povezanost hijerarhija.
Zakonik – Posebna vrsta zakona je zakonik (kodeks) a donošenje
takvih akata zove se kodifikacija. Zakonik je opšti pravni akt kojim
se reguliše citava oblast društvenih odnosa ili cak više
oblasti. (npr u oblasti krivicnog prava imamo krivicni zakonik)
6.3 Uredbe i drugi podzakonski akti državnih organa
Posle zakona najvažniji opšti pravni akt je uredba. U formalnom
smislu to je organ koji donosi organ uprave ili izvršni organ po
odredenom postupku. Uredbom se razraduju zakonske norme i time bliše
regulišu društveni odnosi, prava i dzžnost odredenih zakonom.
Uredbe moraju biti u saglasnosti sa zakonom.
6.4 Statut i drugi opšti akti opština
Statut predstavlja osnovni akt samouprave. Opštine donose odluke
po odredenom postupku koji su niži pravni akti od statuta i moraju
biti u saglasnosti sa njim. Tako se ostvaruje jedinstvo pravnog poretka.
Opštine donose i druge opšte akte kao što su: budžet,
završni racun, planove, uputstva, zakljucke, preporuke.
6.5 Opšti akti društvenih organizacija
U svakoj državi postoje razne društvene organizacije koje odredenim
aktima regulišu odnose unutar organizacije. Akti sadrže norme
koje ako su sankcionisane od strane države onda su ti akti pravnog
karaktera. One norme koje regulišu ponašanje clanova, placanje
clanarine sankcije nisu obezbedene od strane države.
6.6 Ugovori
Kod ovih akata bitana je saglasnost volja izmedu stranaka (subjekata)
prilikom stvaranja (sklapanja) akta. Ugovori mogu biti kokretni (pojedinacni)
akti a mogu biti i opšti (kolektivni ugovori)
Medunarodni ugovor je pravni akt koji je proizvod saglasnosti volje dvaju
ili više subjekata medunarodnog prava.
7 Pojedinacni pravni akti
Konkretni (pojedinacni) akti su brojni i raznovrsni a donose se na osnovu
opštih pravnih akata i njima se rešavaju odredeni konkretni
odnosi, pojedini slucajevi. Npr. Na osnovu krivicnog zakona mogu se doneti
mnoge sudske presude. Najvažnija podjela je državne i nedržavne.
Tako imamo upravne akte, akte koje donose organi uprave, sudske akte,
koje donose sudovi. Akti se mogu nazivati: rešenja, presuda, odluka,
dozvola itd. Privatni subjekti donose konkretne pravne akte kao što
su ugovori, testamenti..
7.1 Upravni akt
U formalnom smislu upravni akt je pravni akt koji donosi organ uprave
po posebnom, upravnom postupku.
U materijalnom smislu je akt koji sadrži, stvara, pojedinacnu normu.
7.2 Sudski akt
U formalnom smislu sudski akt je pravni akt koji donosi sudski organ po
odredenom sudskom postupku.
7.3 Pravni posao
U formalnom smislu pravni posao je pravni akt koga stvaraju nedržavni
subjekti po odredenom postupku.
Pravni posao u materijalnom smislu sadrži pojedinacnu, odnosno pojedinacne
pravne norme. Postupak za donošenje ovih akata nije strog i komplikovan.
Pravnim poslovima mogu se regulisati odnosi u porodici, imovinski odnosi,
nasledstvo, privredni odnosi.
PRAVNI ODNOS
1. Pojam pravnog odnosa
Osim pravnih društvene odnose cine i ekonomski, politicki, kulturni
odnosi i dr.
Pravni odnos se može odrediti kao važani, konfliktni društveni
odnosi koji su zašticeni pravnim autoritetom državne vlasti.
Za razliku od drugih društvenih odnosa pravni odnos je regulisan
pravnom normom. Dakle pravni odnosi se mogu regulisati opštom pravnom
normom, opštom i konkretnom i samo konkretnom normom. Kada društveni
odnos nije regulisan opštom pravnom normom (slucaj oravne praznine)
tada se odnos reguliše konkretnom normom.
Sastavni elementi pravnog odnosa su pravna ovlašcenja i pravne obaveze.
To podrazumeva da se na jednoj strani nalazi subjekt koji je nosilac pravnog
ovlašcenja a na drugoj strani pravni subjekt koji je nosilac pravne
obaveze. Povod za nastanak pravnog odnosa je sadržan u identitetu
objektaprema kojem obapravna subjekta imaju odredeni interes.
2. Elementi (delovi) pravnog odnosa
Subjekti u pravnom odnosu nazivaju se pravni subjekti ili subjekti prava.
Subjekt prava je lice kome pravo stavlja nešto u koristili na teret,
odnosno daje mu odredena prava, ovlaštenja ili mu stavlja neke obaveze,
dužnosti. Ne može biti pravnih odnosa bez pravnih subjekata,
odnosno lica koja imaju pravna ovlašcenja i pravne obaveze. Dakle
subjekti prava su ljudi ili društvene tvorevine koje imaju ptavna
ovlašcenja i pravne obaveze, s obzirom na neke pravne objekte.
Razlikujemo dve vrste pravnih subjekata: fizicka lica i pravna lica
Fizicko lice
Kao subjekt prava javlja se covek (fizicko lice – primjer maske
). Zahvaljujuci statusu fizickog lica dat nam je pravni subjektivitet,
tako da imamo pravo na odredeni nivo pravnih ovlašcenja i pravnih
obaveza. Razlikujemo dve vrste sposobnosti fizickih lica: pravna i delatna.
- Pravna sposobnost fizickog lica podrazumeva svojstvo posedovanja nekih
pravnih ovlašcenja i pravnih obaveza. (sticu se rodenjem i poseduju
ih sva fizicka lica).
- Pod delatnom sposobnošcu podrazumevamo sposobnost fizickog lica
da svesnim radnjama izazivaju pravne posledice. Zato maloletnici i duševno
bolesna lica ne poseduju delatnu sposobnost koja može biti poslovna,
deliktna i politicka. Licima koja ne poseduju delatnu sposobnost pravni
poredak pruža pravnu zaštitu da neko drugi vodi racuna. Bitna
pretpostavka delatne sposobnosti je uracunljivost kao psihicka sposobnost.
Pravno lice
Je društvena tvorevina ljudi i imovine kojoj je kao nerazlucivoj
celini priznato svojstvo subjekta prava.
Kao poseban subjekt prava, pravno lice je nosilac pravne i poslovne sposobnosti.Opseg
pravnih ovlašcenja i obaveza je mnogo uži nego kod fizickih
lica. Razlikujemo
- nacelo slobode – fizickim licima dopušteno da cine ili ne
cine sve što nije izricito zabranjeno pravnim normama
- i nacelo ogranicenosti – pravna lica mogu ciniti samo ono što
im je izricito dozvoljeno pravnim normama
Koje ce organizacije imati svojstvo pravnog lica zavisi od same države
koja organizacijama daju pravo da budu subjekti odnosno postvalja odredene
uslove (imovina, poslovi, clanstvo..)
Zastupnik
Je poslovno sposobno fizicko lice koje poseduje pravna ovlašcenja
i pravne obaveze da u ime i u interesu drugog lica zakljucuje odredene
pravne poslove i preuzima odredene pravne radnje. Zastupništvo predstavlja
posebnu vrstu pravnog odnosa koje se uspostavlja izmedu dva subjekta prava:
zastupanog lica i zastupnika. Zastupnik u ime nesposobnog lica obavlja
poslove. Zastupništvo može biti:
- zakonsko je narocito prisutno u oblasti privrednog (trgovinskog) prava
- starateljsko
- i ugovorno zastupništvo postoji kads fizicko ili pravno lice smatra
da ce svoje interese bolje ostvariti uz pomoc lica koje poseduje strucna
znanja iz oblasti prava (advokat)
Pravno ovlašceneje je odredeno ponašanje subjekta u odnosu na
drugog subjekta. Prema tome subjekt koji ima pravno ovlašcenje ima
odredeno ponašanje, prema kome drugi subjekt, subjekt dužnosti,
ima obaveze na to ponašanje.
Subjektivno pravo je pravno ovlašcenje subjekta prava radi zaštite
njegovog sopstvenog interesa.
Nadležnost je vršenje prava subjekta u interesu drugog a ne
u svom interesu.
Pravna obaveza – Subjekt obaveze je dužan da izvrši odredenu
obavezu prema subjektu prava (ovlašcenja).
Objekt prava – U pravnom odnosu postoji objekt, predmet oko cega
se stvara odnos izmedu subjekata.
Kao predmet pravnog odnosa mogu biti:
- stvari (pokretne – knjiga, štof... i nepokretne- kuca, njiva...),
- ljudske radnje- cinjenje ili ne radnje – necinjenje, propusti
- materijalna dobra(izgradnja kuce), nematerijalna dobra- cast, obrazovanje,
- i subjektivna prava – tražbina
3. Pravno stanje (status, situacija)
Skup prava i obaveza vezanih za odredeni subjekat prava naziva se pravno
stanje tog subjekta. Tako se situacija jednog subjekta odreduje prema
pravima i obavezama koje ima subjekt na osnovu pravnih normi. Primjer
poslanik, delegat , govori se o pravima i dužnostima poslanika, odbornika.
4. Nastanak, menjanje i prestanak pravnih odnosa
Ono što država reguliše to postaje pravni odnos.
Nastanak: Pravn odnosi su društveni odnosi regulisani pravnom normom.
Pošto se norma donese, ostavlja se odredeno vreme za saznavanje pravne
norme, posle cega norma stupa na snagu, pocinje da važi. Od tog momenta
norma subjektu stavlja odredena prava i dužnosti.
Menjanje: Drugi momenat kod pravnog odnosa je njegovo menjanje. U stvari
menjanjem pravnog odnosa, prestaje stari, a nastaje novi pravni odnos.
( menjanje imamo kod radnika koji je ima jedan dohodak, dobije drugi,
kada se izvrši unapredenje.
Prestanak pravnih odnosa: osnovno je da pravni odnos kao što nastaje
sa važenjem pravne norme tako i prestaje sa prestankom važenja
pravne norme. Dakle pravni odnos prestaje kada država nema više
interesa da reguliše društvene odnose pravom. (starateljstvo
nad maloljetnima prestaje kada lice napuni 18 godina). Dinamicnost je
važna jer sa promjenom, razvojem društva menjaju se i pravni
odnosi.
5. Pravna cinjenice
Su one cinjenice (dogadaji, ljudske radnje) usled kojih nastaju , menjaju
se i prestaju pravni odnosi.
Vrste pravnih cinjenica:
- Obicne i pravne cinjenice
- Dogadaji i ljudske radnje
- Pravni akti i ostale radnje
- Ljudske radnje saglasne i nprotivne pravu
6. Zastarelost i odražaj
U pravu su vrlo važna dva instituta: zastarelost i odražaj
- Zastarelost je protok vremena usled cega se gube odredena prava, ovlašcenja,
prestaju odredeni odnosi.
- Odražaj je sticanje prava usled proteka vremena u kome je pravo
vršeno.
Treba reci da zastarelost nastupa ako je subjekt bio u mogucnosti da
vrši
pravo a nije ga vršio.
PRIMENA PRAVA
1. Pojam i znacaj primene prava
Pravne norme se donose radi primene. Cilj države je da se pravo primenjuje,
da pravni poredak bude efikasan. Zbog toga i stvara pravo. Ona njim reguliše
društvene odnose i usmerava ih svome cilju. Zbog toga je primena
prava vrlo važan elemenat pravnog poretka. Primena prava se sastoji
u primeni pravnih normi. Pošto je pravna norma sastavljena iz dva
osnovna elementa, dispozivije i sankcije, to se i njena primena sastoji
od ponašanja po dispoziciji i po sankciji.
- Ponašanje subjekta po dispoziciji nije prinudnog karaktera. Prema
tome ponašanje po dispoziciji je dobrovoljno pa se takva primena
prava naziva dobrovoljnom. Ova dobrovoljnost može biti autonomna
(iz ubedenja da to što cini je dobro) ili heteronomna (iz straha
od sankcije, da ne bude kažnjen).
- Dok ponašanje po dispoziciji zavisi od volje subjekta , dotle ponašanje
po sankciji je obavezno. Primena prava po sankciji naziva se prinudna
primena prava.
o Dobrovoljna primena sankcije (iz ubedenja ili iz straha -platiti kaznu,
vratiti dug)
o Prinudna primena sankcije (ako se subjekat dobrovoljno ne ponaša
po sankciji – kazna zatvora, smrtna kazna)
Da bi se pravo moglo primenjivati država mora stvoriti odredene uslove
( kada država propiše da je osnovno obrazovanje obavezno onda
je neophodno da država sagradi školu i stvori ostale uslove).
2. Pozitivno pravo
Pravo koje se primenjuje naziva se pozitivno pravo. Pravo koje je ranije
važilo a koje više nije u primeni, nije pozitivno. Predmet primene
je odredeno pravo, pravo koje važi – pozitivno pravo. Medutim,
sve pravne norme , celokupno pravo, ne može se stalno, uvek primenjivati.
Tada možemo govoriti o tome koliko se taj pravni poredak ostvaruje,
koliko je efikasan, a ne da to nije pozitivno pravo.
Pozitivno pravo je ono koje važi, koje je na snazi i dužnost
svakog subjekta je da ga primjenjuje. Pozitivno pravo terba razlikovati
od pravnog poretka. Pravni poredak cine normativni i fakticki elemenat,
pravne norme i ponašanje po njima. Pozitivno pravo je normativnog
karaktera to je normativni elemenat važeceg pravnog poretka. U pozitivno
pravo ne ulazi njegova primena.
3. Važenje prava
Pravne norme se posmatraju u odnosu prema licima na koje se odnose (personalno
važenje), u odnosu na teritorij na kojoj važe (teritorijalno
važenje) i u odnosu prema vremenu u kojem važe (vremensko važenje).
Personalno važenje prava - u odnosu prema licima na koje se odnose(
bez obzira na broj godina, pol, profesiju) i pravne norme koje se odnose
na odrežena lica kao što su (roditelji, studenti).
Teritorijalno važenje prava – odnosi se na ljude koji žive
na teritoriji držcave cije je pravo.U pogledu diplomatskih predstavnika
ne primenjuje se teritorijalni princip, vec se stvara izuzetak –
eksteritorijalnost.
Pravilo je kod opštih pravnih normi da važe na teritoriji onog
državnog organa na kojoj se prostire i vlast, nadležnost tog
organa.
Vremensko važenje pravne norme – za koje vreme pravna norma
važi. U pogledu važenja pravne norme u vremenu važna su
dva vremenska trenutka:
Pocetak važenja pravne norme-trenutak kada pravna norma stupa na
snagu (ostavlja se odredeno vreme od donošenja do stupanja na snagu.
Postoje dva nacina odredivanja ovog vremena 1. npr. Ustavom odredi opšti
rok za stupanje na snagu svih opštih akata i 2.da se u samom aktu
donese odredeni rok. Rok koji se daje ima za cilj da se subjekti upoznaju
sa normom. Trenutak kada pravna norma prestaje da važi – mnogo
je teže odrediti trenutak prestanka važenja pravne norme (jasan
nacin je: stupanjem na snagu nove norme prestaje sa važenjem.. ili
ako je norma vremenskog karaktera) U pogledu prestanka važenja pravne
norme potrebno je istaci osnovno pravilo, da pravna norma može prestati
da važi, može biti stavljena van snage, samo pravnom normom
iste ili vece pravne snage.
U pogledu konkretnih-pojedinacnih pravnih normi pocetak se obicno odreduje
u samoj normi dok što se tice prestanka pojedinacne norme, važi
pravilo, da primenjena pojedinacna norma , postupanje po njoj, dovodi
do prestanka važenja te norme. Povratna snaga pravne norme (retroaktivno
dejstvo) ono se sastoji u tome da pravne norme važe i za vreme pre
nego što su donete. Kod povratnog dejstva pravnih normi, subjekat
nije siguran da ce njegovo ponašanje biti ispravno zato treba izbegavati
povratno dejstvo i dozvoljavati ga samo u izuzetnim situacijama.
4. Nepoznavanje pravne norme
Norme se moraju objaviti da bi bile saznate. Objavljivanje se cini što
se odredi službeno glasilo u kome se objavljuju norme (službeni
glasnik). U pravu postoji princip – neznanje zakona škodi –
ne mogu se izvinjavati neznanjem norme. Prema tome ne može se osloboditi
odgovornosti lice koje nije poznavalo propise.
5. Proces primene pravne norme
Primena prava se sastoji u primeni pravne norme. Da bi se pravna norma
mogla primeniti mora se najpre saznati.
Niža kritika norme – utvrdivanje autenticnog teksta pravne
norme
Posle utvrdivanja pravog teksta pravne norme, mora se utvrditi da li
pravna norma važi (s obzirom na dinamicnost prava) - viša kritika pravne
norme.(saglasnost, hijerarhija u pravu)
Sledeci dio postupka je utvrdivanje pravog smisla, pravog znacenja pravne
norme – tumacenje pravne norme. U procesu primene prava potrebno
je utvrditi cinjenice koje su u normi odredene i bez kojih nema primene.
To su pravne cinjenice, a njihovo utvrdivanje se vrši dokazima.
Krajnji momenat, završetak procesa primene je sama neposredna primena
pravne norme. Ona se sastoji u ponašanju subjekta po njoj.
6. Dokazi pretpostavke i fikcije
U procesu primene prava izvodenje dokaza je vrlo važna radnja. (pravno
relevantna cinjenica)
Dokazi su materijalna sredstva ili ljudske radnje kojima se utvrduje
cinjenice važne, relevantne za pravo. Podela na :
- Neposredni dokazi su oni dokazi koji na direktan neposredan nacin utvrduju
pravno relevantnu cinjenicu (odredenim predmetom)
- Posredni dokazi su takva sredstva dokazivanja preko kojih se na posredan
a ne direktan nacin utvrduju cinjenica koja je predmet dokazivanja (saslušavanjem
svedoka, nalazi veštaka)
U postupku dokazivanja vrlo važan deo je sam ocena dokaza tj. ocena
vrednosti pojedinih dokaza.
Pravne pretpostavke su one cinjenice koje se smatraju tacnim i bez dokazivanja.
- Oborive pretpostavke su one koje se mogu dokazivati.
- Neoborive pretpostavke zabranjuje se dokazivanje da nisu tacne.
Fikcije se sastoje u tome da se zamišlja da postoje odredene cinjenice
iako one u stvari ne postoje.
7. Materijalni akti
Materijalni akti su ljudska ponašanja po pravnim normama, razne telesne
radnje.
Podlele:
1.Opšta podela materijalnih akata:
- telesne pokrete (cinjenje)
- i nekretanje (necinjenje)
2. materijalne akte
- saglasne pravu – realizuje se zakonit pravni poredak
- nesaglasne pravu – neostvarivanje pravnog poretka
Kod materijalnih akata u pogledu forme (oblika) imamo nadležnost
i postupak. Što se tice materijalizacije i sadržine kao daljnjih
delova materijalnog akta a koji se nalaze i kod pravnih akata oni se sastoje
u samoj radnji, ljudskom ponašanju po pravnim normama.
ZAKONITOST
1. Pojam i znacaj zakonitosti
U najširem smislu, zakonitost je skladnost, neprotivrecnost pravnog
poretka (pravni poredak izražava u skladnosti pravnih normi i pravnih
akata). Hijararhija pravnih akata je zakonitost - zavisnost nižih
od viših akata.
Zakonitost pravnih akata je skladnost, neprotivrecnost izmedu viših
i nižih pravnih akata.
Odnos izmedu opštih i konkretnih akata, konkretni se donose na osnovu
opštih akata, medutim postoji odnos izmedu opštih akata viši
i niži a njihov odnos se odreduje prema elementima forme pravnog
akta-(nadležnost i postupak)
Ustavnost je odnos ustava sa jedne i svih drugih opštih akata sa
druge strane odnosno njihova saglasnost.
Neposredna primena pravnih akata vrši se materijalnim aktima.
Razlikujemo formalnu i materijlanu zakonitost odnosno nezakonitost akata.
Pravni akt je zakonit u formalnom smislu ako nisu povredene norme u pogledu
nadležnosti, postupka i materijalizacije pravnog akta.
U materijalnom smislu akt je nezakonit ako sadrži normu koja je suprotna
višoj normi u pogledu odredivanja prava odnosno dužnosti subjektima.
Ukoliko se ostvari zakonitost, utoliko imamo i ostvarenje pravnog poretka
koji želi država.
2. Pravna snaga pravnog akta
Pravna snaga je dejstvo, uticaj, pravnog akta na drugi pravni akt u hijerarhiji
prava. Tako akte razlikujemo sa veceom i manjom pravnom snagom. Ako pravni
akt sa manjom pravnom snagom ne protivrece aktima sa vecom pravnom snagom,
vec su sa njima u saglasnosti, onda je pravni poredak zakonit i obrnuto.
3. Pravna sredstva
Pravno sredstvo (molbe, žalbe) je izjava volje usmerena na ocenu
zakonitosti u pravnom poretku. Putem pravnih sredstvava se teži da
se otkloni nezavisnost, da se narušeni pravni poredak dovede u ispravno
stanje.
Kod pravnih akata ocenjuje se putem pravnih sredstava zakonitost, odnos
izmedu opštih akata, kao i izmedu opštih i konkretnih. (za ocenu
zakonitosti statuta imamo kao pravno sredstvo tužbu).
Pravna sredstva za kontrolu zakonitosti konkretnih akata(ugovor, rešenje),
da li su ovi akti saglasni opštim , su brojnija i raznovrsnija u
odnosu na pravna sredstva za ocenu zakonitosti opštih akata. Najpoznatija
pravna sredstva za ocenu zakonitosti konkretnih akata su tužba i
žalba. Pravna sredstva kojima se traži ocena zakonitosti akata
u drugom ili trecem stepenu nazivaju se pravni lekovi. Oni se dele na
redovne i vanredne.
Redovni su oni kojima se traži ocena zakonitosti akata koji nisu
postali pravosnažni. Takvo sredstvo je žalba. Ako su pravni
akti postali pravosnažni koriste se vanredni pravni lekovi kao što
je obnova postupka ili zahtev za zaštitu zakonitosti.
4. Sankcije zbog nezakonitosti akata
Kako mogu postojati nezakoniti pravni i materijalni akti, to postoje
i odredene sankcije. Ako je teža nezakonitost akt se ništi, proglašava
ništavnim. Pošto se putem sankcija vrši saniranje narušenog
pravnog poretka, ispravlja nezakonitost i uspostavlja ponovo zakonit pravni
poredak.
5. Pravosnažnost
U tesnoj vezi sa ocenom zakonitosti akata nalazi se poseban institut-pravosnažnost
pravnog akta. Svaki pravni poredak odreduje kako treba da se upotrebe
pravna sredstva, vrši ocena zakonitosti, u kojim rokovima, te potom
akt postaje pravosnažan, ne može se više napadati, osporavati
zakonitost. Pravosnašnost nastaje na dva nacina:
-protokom vremena koje je odredeno za upotrebu pravnog sredstva
-kada je sredstvo korišceno, pa je organ po njemu ocenio zakonitost
Pravosnažnost se vezuje za pojedinacne pravne akte a kod opštih
imamo stupanje na snagu.
6. Izvršnost
Pravilo je da se samo pravosnažni akti izvršavaju, jer se izvršavaju
zakoniti akti. Medutim može se propisati da je akt izvršan iako
nije postao pravosnažan. Obicno se u aktu propiše da žalba
ne zadržava izvršenje odluke.
TUMACENJE PRAVA
1. Pojam, predmet i znacaj tumacenja prava
Prvo je potrebno protumaciti pravo a potom ga primeniti. Bez tumacenja
ne može se pravilno primeniti pravo. Tvorac stvara pravo a tumac
ih saznaje i utvrduje njihov smisao. Kada dode do spora proces tumacenja
je narocito vidljiv. Tada se pravna norma razlicito tumaci. Predmet tumacenja
prava su pravna norma. Primenom tumacenja traži se znacenje koje
ima pravna norma. Tumacenje je osnovni uslov i mogucnost zakonite primene
pravne norme.
2. Vrste tumaca prava
Tumace možemo podeliti na tri vrste:
- državne organe- Razlikujemo tumace i njihova tumacenja:
- nedržavni subjekti- društvene organizacije i privatna lica
(statut, pravila, ugovore)
- i nauku.- tumacenje radi neposredne primjene je naucno tumacenje
3. Sredstva tumacenja prava
Radi utvrdivanja pravog znacenja pravne norme tumac upotrebljava razna
sredstva: jezik, logiku, sistem prava, istoriju i cilj pravne norme.
- Jezik je najvažnije sredstvo zbog toga što se pravo izražava
putem jezika.
- Logika – pravo je tako sredeno da predstavlja logicku povezanost
i celinu
- Pravne norme cine skladan neprotivrecan sistem
- Istorija ce objasniti uslove nastanka pravne norme
- Cilj – najvažnije sredstvo tumacenja -. Da bi država
ostvarila svoje ciljeve
4. Jezicko tumacenje
Jezicko tumacenje predstavlja neizostavno prvi korak u procesu otkrivanja
znacenja prava. Jezicko tumacenje je utvrdivanje pravog znacenja pravne
norme putem jezika.
Jezik predstavlja sredstvo za saopštavanje misli i volje. Leksicko
(recenicko), gramaticko, sintakticko i interpunkcijsko tumacenje su elementi
koji se moraju objedinit i upotrebiti da bi se dalo jezicko tumacenje.
Prilikom jezickog tumacenja moramo voditi racuna o sledecem:
- Da jezik u pravnoj normi ima isto znacenje kao i u obicnom govoru
- Da jeziku treba dati posebno pravno znacenje samo ako ga ima u pravnoj
normi
- Da jeziku treba dati posebno znacenje ukoliko je odredeno u izvesnim
aktima i toga se strogo držati
- Da znacima jezika u istoj pravnoj normi ne treba davati razlicita znacenja
Razlikujemo nekoliko klasifikacija jezickog tumacenja:
- Ekstenzivno i restriktivno – Ekstenzivno (šire) kada se pri
utvrdivanju pravog znacenja pravne norme daje recima šire znacenje
„obuhvata više objekata“ i restriktivno (uže) „znacenje
koje obuhvata manje objekata“
- Vezano i slobodno – Slobodno tumacenje ne treba biti vezan pravnom
normom vec slobodno tumaciti da pravo odgovara stvarnosti – vezano
tumac je vezan znacenjima jezickog tumacenja
- Subjektivno i objektivno – subjektivno je znacenje koje normi
daje tvorac i objektivno šta same reci znace
- Staticko tumacenje je ono koje pravo znacenje pravnoj normi daje po
znacenju koje su reci imale u momentu donošenja norme i evolucionarno
tumacenje koje reci imaju u momentu tumacenja norme.
5. Logicko tumacenje
Logicko tumacenje je utvrdivanje pravog znacenja pravne norme putem zakona
logike.
- Analogija je tumacenje koje se pojavljuje u slucaju pravne praznine
- Argumentum a contario (razlog suprotnosti)- dok se analogija izvodi
iz slicnosti, pa se drukcije i naziva tumacenje po slicnosti, argumentum
a contrario je tumacenje na osnovu suprotnosti.
- Argumentum a maiori ad minus (zakljucivanje od veceg ka manjem)
- Argumentum a minori ad maius (zakljucivanje od manjeg ka vecem)
- Usko tumacenje izuzetaka
6. Sistemsko tumacenje
Je utvrdivanje pravog znacenja pravne norme koja se tumaci sa drugim
normama.
7. Istorijsko tumacenje
Vodi racuna o istorijskim elementima i utvrduje pravo znacenje pravne
norme tražeci ga u okolnostima pod kojim je norma stvarana i pod
kojim se menja.
8. Ciljno tumacenje
Je utvrdivanje znacenja pravne norme pomocu cilja. Prilikom ciljnog tumacenja
osnovno je da tumac iznade ono znacenje koje ce najbolje ostvariti interes
države.
SISTEM PRAVA
1. Pojam i znacaj sistema prava
Pravo se pojavljuje kao sistem opštih pravnih normi, logicki sredena
i neprotivrecna celina. Sistem prava je skup opštih pravnih normi
sredenih po odredenim kriterijumima u odredene manje i vece grupacije,
celine, tako da sve skupa cini jedinstvenu i neprotivrecnu celinu. Pravom
kao sistemom bavi se pravna nauka. Tako se pravo objašnjava i izucava.
Njegova važnost leži u primeni. Može se reci da je sistem
prava uslov ostvarenja pravnog poretka. Pravni sistem je u stalnoj dinamici.
2. Elementi (delovi) sistema prava
Polazeci od sadržine društvenih odnosa, te i sadržine pravnih
normi, kao kriterijuma za podelu prava, razlikujemo sledece elemente:
- Pravnu ustanovu (institut ili instituciju) je skup pravnih normi koje
regulišu jedan isti društveni odnos ili manji njegov deo a zasniva
se na istim nacelima. (npr. U porodicnom pravu imamo brak, porodicu, starateljstvo..)
najmanji element sistema prava
- Pravna grana je skup više ustanova iste vrste društvenih odnosa.
Prema tome pravna grana je skup pravnih normi koje regulišu istu
vrstu društvenih odnosa po istim nacelima. (ustavno, upravno, porodicno,
imovinsko i dr. Pravo)
- Pravna oblast je skup normi koje regulišu citave oblasti istih
društvenih odnosa na istim principima. To je najveci element u sistemu
prava. Podela pravne oblasti:
o Unutrašnje i medunarodno pravo-
o Materijalno i formalno (procesno) pravo
o Javno i privatno pravo
Unutrašnje pravo je skup pravnih normi koje regulišu društvene
odnose unutar države (ustavno, krivicno, radno, porodicno..)
Medunarodno pravo je skup normi koje regulišu odnose izmedu država.
(medunarodno javno i medunarodno privatno
Materijalno pravo cine norme koje regulišu prava i obaveze subjekta
u pravu.
Formalno pravo je skup normi koje regulišu odnose izmedu subjekata
u ostvarenju prava i obaveza, materijalnog prava.
Javno pravo (tri podele) prva: cine norme koje štite državne,
odnosno opšte interese, a privatno pravo norme koje štite privatne
interese, interese privatnih lica, druga: uzima kriterijum subjekte u
pravnim odnosima a treca: uzima za kriterijum vlast.
VELIKI PRAVNI SISTEMI
1. Pojam i obeležja velikih pravnih sistema
Ima onih nacionalnih prava koji se snagom svog prakticnog dejstva namecu
kao uzori ili modeli koji su do te mere interesantni da ih druge države
kopiraju. Isticemo upozorenje o tri osnovna problema koji zaslužuju
dužnu pažnju prilikom razmišljanja o preuzimanju stranih
rešenja u nacionalno zakonodavstvo:
- Preuzimanjem stranih pravnih normi i rešenja ne sme se ugroziti
ili izgubiti konzistentnost nacionalnog pravnog sistema
- Preuzimanje stranih pravnih normi dovodi do problema njihovog tumacenja.(pravna
teorija i sudska praksa se ne preuzimaju)
- Pravni sistem je izraz pravne kulture (svaka sredina ima svoj sopstveni
sistem vrednosti i zakonitosti)
Radi prezentacije glanih sistema kriterijumi za „svetsku podelu
prava“ su:
- Istorijsko poreklo i razvoj pravnog poretka
- Jedan vladajuci specifican pravnicki nacin mišljenja
- Posebni znacajni pravni instituti
- Vrste pravnih izvora i njihovo tumacenje
- Ideološki faktori
2. Klasifikacija velikih pravnih sistema
- Kontinentalno pravni sistem – razvio se recepcijom rimskog prava
i to najviše u evropi. Karakteristika ovog prava da je pisano, strogo
pravo.Ovo pravo nije stvarano iz obicaja vec kroz ustav, zakone. Sudska
uloga je samo tumacenje a ne stvaranje prava. Ustav je osnovni akt a njegovo
donošenje je složeno.
- Anglo-americki(saksonski) pravni sistem- ovaj sistem je ponikao u Engleskoj.
Karakteristika ovog sistema da je to sudijsko pravo, pravo stvarano kroz
sudstvo i obicaje, da to nije strogo kodifikovano pravo. Stvaralo se bez
uticaja nekog drugog prava (npr. Rimskog). Sudske odluke su bile osnov
za dalju primenu i stvaranje prava.
Sistem islamskog prava i verska i tradicionalna prava- obuhvata mnogobrojne
islamske zemlje.Islamsko pravo je postalo državno pravo i važi
po pitanjima porodicnog i naslednog prava dok
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad
u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi
SEMINARSKI RAD
|